16. 6. 2018.

Grejs period



Pričali su da je moje selo Kraj sveta, a nije!


Neplaćeno, dan 10-ti.






Ma kak'o crno "Neplaćeno odsustvo sa posla"?! A, ne!

Ovo je ipak mnogo više od toga. Mnogo više od tog pišljivog Rešenja na kome su navedena sva fakta vezana za taj, po mnogima, vrlo neobičan čin. Jer, kome je danas do neplaćenog, kad se i ono plaćeno jedva preživljava?! Osim ako za to vreme ne čuvaš nemačke babe, što nije ovaj slučaj. Ovo je čist hir i obest isluženog i istrošenog državnog službenika, kome je, kao Nikoli Simiću svojevremeno, svega došlo preko glave! Puko mu film! Samo što su Šojići koji ovde igraju, mnogo teži, a još nedijagnostikovani, psihijatrijskoj i filmskoj praksi, novi i nepoznati slučajevi.
Pomenuto Rešenje postoji u dva oblika - papirno i elektronsko, ali to nikako ne uvećava njegovu vrednost u odnosu na ono što, kasnije se ispostavilo, pomenuti pravni akt, zapravo, donosi!
Da su oni moji zlotvori, piovci, znali kol'ko to vredi, tačno mi ga ne bi ni izdali! Al', jebi ga sada, pojela maca. O tome kako sam do njega došla u nekoj drugoj priči. Ovo danas, moje svečano vraćanje pisanju, mom Hrastu, mom B/l/ogu, sve je lepo, nasmejano, posuto cvećem, muzikom… Tu za Fondovce mesta nema, sorry, žao mi je.

Rode, uvek tu.


Ni ja, pravo da vam kažem, nisam slutila da će se sve tako izdešavati, nego sam kukumavčila i držala prst na čelu, sa onim jebenim pitanjem što nas sve muči “Kako ću platiti rate kredita?”. Al, obzirom da su stvari doterale do duvara, zdravlje se okrnjilo, nije više sjajno i blistavo k’o pre, rešim ja /doduše, bez donošenja pravnog akta, nego onako, za sebe/, da zagrizem, i kurtališem se bar na kratko, te više od tri decenije, duge robije.
Jer, poslednjih desetak godina, moja nekada poštovana državna služba, pretvorila se upravo u to – jednu novu, javnosti isto nepoznatu, dugu i mučnu robiju. Samo što vas ovde ne ošišaju do glave, imate pravo na nošenje mobilnog, a i za sve to dobijate platu, malko veću nego onu mog druga Jove Čaruge, što je prvo vozio bager po Klisanskom zatvoru, a sada konobariše u Mitrovici. Mom Čarugi je zapravo mnogo bolje, jer ima i hranu o državnom trošku, ne plaća račune, ima kablovsku i pravo na jedan poziv nedeljno. Što je, priznaćete, sasvim dovoljno za komunikaciju sa ovim ludim svetom?



Ovde, prema bari, uvek sam htela da imam kuću.

Negde, još u februaru, na kafe pauzi, dospe meni u ruke neki ženski časopis, bajat naravno, krcat savetima šta obući za doček Nove Godine, koju sam, i onako, prespavala. Listam ja njega, krstim se levom i desnom, jer za jednu tašnu bi mi trebala mesečna plata… Kad, horoskop za 2018 godinu!

Boga mi, kaže on meni da je ovo prelomna godina za mene, da će biti i nekog inostranstva, i dobrih poslovnih prilika… Čak su se pominjali i neki muški, tobož’ sjajni ljubavnici, koji će /za razliku od svih predhodnih - prim.aut./, imati ključni uticaj na moj život… I sve tako, štatijaznam, dobro i obećavajuće!

Obzirom da su mi doktori našli neke ‘milimetarske lezije’, negde u levom režnju, skontam da je možda bolje, ovaj put, prepusti tako tešku i važnu odluku, nekom nepoznatom astrologu. Ja i ovako više nisam pametna šta činiti i kako se rešiti muka.

Pošto, Bogu fala, u ovoj zemlji još uvek ima ‘crnih’ poslova, gde za svoje znanje možete da zaradite koji dinar, skockam se ja nekako, spakujem kofer i odem na Maltu. O tome šta se tamo izdešavalo, u nekoj od budućih priča koje ću jednom napisati ako me zdravlje posluži, a sudbina mi se nakloni. Biće to priče dostojne svake Remarkove, o životu emigranata što se bezbroj puta vraćaju preko te iste granice, na tom istom aerodromu, uvereni svaki put da će se, baš tada, dočepati famoznog “plavog papira”, koji vam obezbeđuje solidan život, dostojan prosečnog čoveka. Sa puno mora i sunca.


Budući Remark, u Valeti, Malta


Još tada sam imala kao, neki plan o tome gde, kada i kako. Prvo Malta, pa nastavak lečenja na crnogorskom moru. Jer, novostečena sloboda, ovaj put se morala potrošiti na korisne i pametne stvari. Ali, ne lezi vraže, neće biti kako ja planiram, nego kako sudba ‘oće! Samo što za razliku od inače kada mi namešta prepreke i zvrčke, sad je malo otupela i rešila da mi pripomogne.

Tako se ja zadesih ovde, ne u Bačkom Novom Selu, ne uz nasip mog detinjstva, ne sa cvećem i vrbama moje mladosti, nego u “Grejs periodu” od života! A on, život, zapravo već godinama nije bio tako lep. Tako pun i sadržajan.


Jes’ da vam ja, po običaju, svih ovih dana plačem, pa bi pomislili da i nije neki provod. Ali, ovaj put, mnogo je više radosnica.
Zagrljaja sa braćom koje nisam videla godinama, večeri sa prijateljima iz mladosti, bez ijednog telefona, već sa starim foto-albumima, gde sva naša ljubav i razumevanje uprkos godinama koje su prošle, struje u vazduhu, skoro opipljivi. Osmesi do suza, mi osedeli, umotanih leđa, ali isti oni iz 80-tih, razdragani i veseli. Isti oni sa kampovanja i ispraćaja u vojsku…
I za kraj, moje selo. Ribari moje mladosti, nasip koji je opet zelen, još samo da čobanin iz one moje priče pobaca semenje cveća, pa da sve bude kao nekada.

Iako, slutim da će, kao i prošli put pre pedesetak godina, moje rodno selo biti početak jednog novog, ali uzbudljivog putovanja. Nepoznatog, kao i nekada, kad sam vozila mali plavi bicikl, naslonjen ispod bakinog oraha, i maštala. I o njemu sam vam pričala.

Više ne maštam, samo se prepuštam. Uzbudljivom i neizvesnom, jer samo smrt je jedina sigurna! Al, moraće da pričeka, za sada.


Topola, moja.


 photo credit: privatna kolekcija

2 коментара:

  1. "Porasla" si Medena, a svi kad porastemo znamo šta vredi. Svako slovo svega ovog napisanog vredi mnogo, samo treba da smo svi "veliki", da spoznamo.

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. A ovome ima dve godine. Zamisli me tek sada. ☺ Ljubim, hvala što si došla. ♥

      Избриши