26. 5. 2014.

Gola kuvarica



















E, meni stvarno malo fali, da mi jezik proradi!! Bolje bi mi bilo da se po ovom netu prestanem muvati!  Kako na koji post, komentar il’ objavu, bilo gde, naletim, tako mene jezik zasvrbi i odmah bi mogla nešto lanuti! Tj. objaviti! Pa, ne mogu svaki dan postove, na blogu,  pisati?! I pod drvetom visiti?!
Jes’ da nema ništa lepše, pogotovo po ovoj omorini, nego u ’ladu debelom leškariti! Kako ja volim da kažem, slamku grickati...
Legneš, busen pod glavu staviš... Šešir preko čela namakneš, bos se izuješ.

25. 5. 2014.

Akšam


















Jebi ga, ipak je danas  25.maj! Nadam se iskreno, da ste se već navikli na, i srodili sa,  mojim „kočijaškim“ dijalektom, koga se, eto, ne mogu nikako rešiti! Sve ja znam o lepom vaspitanju, bontonu, kućnom odgoju... I zaklinjem se ujutro da ću baš taj dan, fina i kulturna postati:

Manje, tj. redje  pušiti, šolje za kafu temeljnije i detaljnije prati...

22. 5. 2014.

Nakon štrajka...

















Malo o  post-štrajkačkoj osveti  menadžmenta, koju smo pominjali...

Naime, naš kolega Srđan K., bez koga čitava priča sa štrajkom ne bi ni dinara, bojim se, donela, namerio se i spakovao na put u Beograd na te famozne pregovore sa Vladom (Ne Georgijevim, nego onom što je na vlasti ).

Bi to prvi dan nakon "zamrzavanja" štrajka!

Međutim...
Rečeno mu je od strane rukovodilaca Pravnog sektora, da ne može da dobije ni putni nalog, ni službeni auto, niti dnevnicu!

18. 5. 2014.

Tužna priča *(Neki bi mogli i zaplakati)


Bačko Novo Selo, Dunavac













Danima samo plačem, od kako ona nesrećna kiša, neumorno pada! Metereopata sam, pa inače plačem redovno po kišnim danima.   Naopaka sam, volim sneg i pahulje ali bez sunca na licu, mrtva sam!
Čim se nebo malko zacrni i sve senke po zemlji zatre, ja već suze namirišem...  Osetim ih kako me svrbuckaju u dnu oka, tu prema nosu...
„Ajte, majke vam ćorave, tamo oklen ste došle!“, vedrim mislima ih rasterujem!

15. 5. 2014.

Dva "Č"





Da li sam ja previše matora? Ili potrošena i umorna? Iscrpljena od traganja? Uplašena i nepoverljiva?
I samo mi se, takvoj, pričinjava da je ljubav, ta najvažnija stvar u mom željenju, danas potpuno devalvirana?!
Da niko za nju više, niti mari, niti se njome bavi?!

12. 5. 2014.

Platon i bradata žena





















Sa Platonom se nikada nisam družila. Htela sam ja, još kao jako mala devojčica, neki mudrac i filozof biti!
Obzirom da sam knjigu i čitanje, sticajem sretnih okolnosti, pre nego Dunavac upoznala, mnogo sam obećavala i po kriterijumima moga Bačkog Novog Sela, imala pred sobom karijeru i perspektivu!
A i vazda sam, stisnustih, tankih, nikada ženstveno napućenih šestogodišnjih usana, po selu besna hodala!
„Od non do stop“, nadrkana! Što, priznajte, već sluti na sjajnu, čak politički blistavu, budućnost?! 
Bar na našim prostorima...

Pomenuh u jednoj priči, za koju, na žalost, ni ne znam da li je na blogu objavljena...

(Naime, potpuno sam sludjena. Moje stare, one „zimske“ priče, koje su mi nekada bile dobre i valjane, sada po sto puta pretresam i prekrajam, zastrašena sudom mojih novih čitalaca, na vazduh ih ne puštam! Merim ih i razmeravam, dijagnostikujem slabosti, rešetam... Svaka koja se provuče kroz to sito, i na blogu, podeljena, osvane, sretna je i presretna što je bitku sa mnom, blesavom, izborila!)

... Jer ko zna da li je ta priča o brisanju obraza rukavom nakon nekih odvratno-vlažnih, komšijskih poljubaca, svetlo „postovanja“ ugledala?! Ko to može znati u onom silnom moru baba i žaba, koje sam u pričama, svojevremeno,  mesila?!
Nije samo to beskrajno i besprizorno ljubljenje nezaštićenih dečijih obraza, bilo kamen spoticanja medju mojim selom i mnom?! Nego, u kafanu mi ne daju da udjem?!

Bitno da me po ceo Božiji dan za tvrde kao kamen obraze, bezuspešno, štipate?! Pošto ja znam sve odgovore na vaša naivna, često pripita, pitanja, koja mi, onako, sa visine, postavljate, jezikom začudjeno cokćete:

„Kanda će ova mala na ćaću i na dedu biti?!“ (Jer dvojica pomenutih, su kao, pametni tj. pismeni, bili!) Bitno da pola metra duboke, seoske, brašnjave prašine, u kojoj moje crvene cipelice postaju gumeni opanci, ne možete da me oslobodite, a kod Sredoja mi zabranjujete?!

Uf! Kad' se samo toga setim?! Moj pomenuti deda, Božo Milošević (iz sela Rilja, kod Nevesinja), sedi za stolom sa još trojicom, kod Sredoja u kafani! Prekrstio nogu preko noge, pijucka neki alkohol...

Briga mene što on pije! Na to ja pet para ne dajem! Nego, kroz poluzatvorene oči, na cigaršpic, cigaru puši! Ja, kao otpadnik, napolju, pred vratima kafane, na klupici sedim! 

Besno klatim nogama, u čistim cipelicama, jer me deda na biciklu, dovez'o...
Sok od pomorandže u braon flašici i ja pijuckam... Željno i zavidno ga posmatram. Već odavno, ko zna kakvim gnevom, izgriženi kraj muštikle ustima prinosi. Nežno ga, kao poljubac, medju usne smesti. Polako zažmuri. Tek tada počinje duboki udah, dovoljno velik da po bisernu školjku zaronite i iz mora je izbacite! Po trajanju žara na vrhu njegove cigarete, koji blješti u sumraku kafane, merim koliko strasno taj vreli, neisfiltrirani, opojni dim u sebe uvlači. Otvara kapke, i počinje da ga kroz nozdrve ispušta! Istovremeno, on i reči neke lenjo izgovara, pa izobličeni kolutovi sagovorniku u lice idu! A sav taj dim oko dedinog lica zavodljivo pleše, ne želeći od njega da se rastane.

„Valjda ću i ja jednom porasti, pa ću, ne samo u kafanu ići, nego ću i pušiti!“ Duvan zauvek, ropski, kao za ceo život kupljena gejša, voleti! I do groba odana mu biti!

One koje jednom volim, ni za šta ne prodajem! Niti pred bilo kakvim ucenama i zabranama, posustajem! Svoj „hetero“, po cenu života, ne dam! Izvinite, muška šaka je muška šaka!

Ja nisam ni „homo“, ni „bi“... A i malo mi kasno da menjam stranu! Ovih dana, pogotovo pojavom one bradate žene ( Koja i nije neki kuriozitet, jer je, kažu, muško, za razliku od nas pravih, pravcatih žena, koje bi joj posle dva meseca bez depilacije, i te kakva konkurencija bile!), sve vri od tih tema...

Parade, ponosi, boce, rupice... Moram i ja toj čorbi nešto da dodam! Netom pre sedoh, Platon mi na um pade! Kažem vam, uprkos svim dečijim maštanjima, nikada ga nisam čitala, niti sam filozof postala.

Nego je moj sin sa njime neke tikve sadio, pa mi je jedne prilike, priču koje se setih danas, ispričao:

Muško i žensko su nekada bili jedno! Jedno biće, jedno telo. Osilili su se, i moćniji nego što treba, postali!

Zevs ljut i besan, Apolona sa mačem pošalje da ih na dvoje podeli! Kao što znate, ovaj to fantastično i estetski skladno, odradi! Tako smo različiti, a savršeno se uklapamo!
Prokle nas na večito traganje za našom polovinom, koje ste, manje-više sami već iskusili kao vratolomno i besomučno, uz upozorenje za koje niko, očito, više ne mari! Opomenu, za koju ne znam da li ju je Platon napisao, ili je moj sin, izmaštanu, dodao:

„Kada se od obesti i zla ponovo nadujete, svaku polu ću još jednom cepati, na četvrtine ću vas podeliti! Pa se onda, majku vam vašu, po svetu, tražite! Niste bolje ni zaslužili“

Dobrano smo u zlu zaglibili. Homo postali. A Apolona ni od korova... Da to, kao onomad, svojski odradi!



photo credit: www.babelio.com



8. 5. 2014.

"Kafanski" post








18.00 h.






Najviše volim ove kafanske postove, koji nisu takvi jer su, ne daj Bože, veseli il' pijani, nego su samo u kafani nastali! Ne u "Word"-u, k'o sve normalne priče, kucani, pa lepljeni, nego direktno u ovu belu masu praznoga posta, unošeni.

4. 5. 2014.

"Tito i ja"

















Obzirom da ova kiša neumorno pada i ubija u meni svaku potrebu za usisavanjem, kuvanjem ili peglanjem, a završni rad će napisati moja pokojna baka, mogu da se prepustim svojim bazičnim nagonima – pričama. Zašto ne bi menjali stvari koje dan iza nas čine plodnim i uspešnim?  Ako se vremena u kojima živimo tako brzo, do neprimetnosti, transformišu  i našim navikama se bahato razbacuju, terajući nas da se, bar jednom dnevno, začudimo: „Bože, gde mi to živimo?!“

 Onda,
I mi, mali ljudi bez prava da o ičemu, osim svom sopstvenom jadu, odlučujemo, koji u sebi neka stara vremena čuvamo i od zaborava sklanjamo i štitimo...  Mi, koji smo možda, ali samo nehotice tu pogubnu transformaciju sami pomogli time što ništa protivu nje nismo činili, odmor od naučenog i u svaki nerv ugradjenog, ustaljenog redosleda, zaslužujemo.
Hajde da i mi celu stvar pretumbamo?! Možda su prošla vremena u kojima sam bila sjajna domaćica, dobar i vredan student, do perfekcije pedantna, službenica, majka što slobodu dela i mišljenja svoga poroda velikim „S“ piše, požrtvovana i Bogougodna ljubavnica?

„Jebi ga, ispada da sam sve to pogrešno, ili u vreme koje uopšte i ne postoji, radila?!“

Jer, sve su to tekovine komunizma!
Svim sačuvanim istorijskim artefaktima, koja nas na ta vremena, manje-više sa setom ili krajnjim gadjenjem, podsećaju, pridodala bih jedan, potpuno anoniman ali ne i zanemarljiv, prilog – Moju malenkost koja se evo danas, na Tiletov smrtovdan, u sebe kao simbola petokrake, duboko zagledala!
Kada smo prešli u ovu žutu, plavu (već mi se sve smešalo)...  demokratiju, ja sam već formirana žena bila!
Na „Smrt fašizmu“, kao dresirani pas, navučena! 
U bratstvo – jedinstvo, smrtno i raskalašno zaljubljena!
Crvenom maramom oko vrata, zauvek vatrom obeležena! 
Još na radnoj akciji (ORA se to zvalo) u red(ova)ušu, navadjena!
Sa svim mešanim krvima koje mnome kolaju, nikome zamerena?!
Tiletom, kao idealnim muškarcem, fascinirana!

*Zahvaljujem se Draganu na ovoj reči, koju ukradoh iz njegovog posta na blogu „O svemu pod lupom“*

Odgovorna prema sebi i društvu u kome živim – Na proslavama 29-og novembra, napamet k’o recitacija, naučeno!

Ali, ja nisam knjiga o komunizmu, koja kao retka zverka u muzeju stoji i posetiocima o tom vremenu , neki kažu sramnom, svedoči?!  Nisam bista u, crvenim tepihom zastrtom, holu?! Ma, jok! Napolju sam! Ja živim ovaj novi (kažu bolji i slobodniji), u demokratiju obojeni život i nezaštićena ni alarmom, ni armiranim staklom, u njemu se moram snalaziti! I kakav, takav vazduh disati! Moram se nekako u nove trendove uklopiti... Sve svoje vrednosne mere, kao sudoku, ispreturati!
U protivnom ću se ugušiti! Ili se u bednu fleku pregaženog komunizma, što je špahlom sa puta možeš strugati, razliti?!

Kada sam, svojevremeno, imala popunjene profile  na raznoraznim sajtovima za upoznavanje, jedan od uslova muškarcu, koji mora ispunjavati, da bih sa njime ćaskala, mejlove razmenjivala, ili čak i kafu popila, je bio: „Molim da mi se ne javljaju oni koji ne pamte Tita!“

Nadam se da razumete i shvatate problematiku godina. Ja sam žena starog kova, i do juče sam držala da gospodji  u mojim godinama, ništa mladje od 50 ne priliči!
Šta ću, jadna ja, nego se kameleonski preobličiti, u trendove uklopiti, i „Zašto da ne nešto malo mladje, sa više energije od tvoje?“, pomisliti?! Ne dam se ja, vremenu, pregaziti!! 

Samo da pamte Tita, to je najvažnije! Da ga se bar malo sećaju, da su bar koliko mali, u zabavištu ili početku osnovne, tu atmosferu disali?!

„Računajte na nas“ na radiju slušali...
Sletove na televizijskom ekranu, zaneseno, kao u neku čarobnu igru, gledali! 
Neki su i pomenute marame u horu, pevajući,  nosili...

Moraju ondašnje prvomajske piknike, sa kampovanjima, spavanju na slami ispod vreća, uz sve reke i kanale koje mi, ovdašnji imamo, pamtiti! Da bi se voleli moramo se razumeti. Ikoni komunizma, Čeu, se podjednako diviti, imati pesme o njemu na svojim plej listama, i praveći se ludi, „kao-pojma-o-tome-nemamo“ ili „nismo-informisani“, krvave mu ruke praštati?!

Ali, macan je bio, moramo priznati! Kao, uostalom i Tile, koji je mnoge lepe žene, oko sebe uvek imao?!  Pamtim slike iz detinjstva i njega okruženog finim gospodjama. Plavim, crnim... 

Uglavnom, poznatim damskim licima koja sam znala iz „Ilustrovane politike“, koje se i ti moraš sećati!

Moramo gomilu neke već zaboravljene muzike iz ’60-ih ili ’70-ih, zajedno slušati i naježenu kožu jednu uz drugu, prislanjati. Sa podjednakim ushićenjem nekim starim, odavno umrlim, manirima se radovati! Gospodstveno se zabavljati!

Zajedničkom borbom, najlepše ostatke komunizma koje u sebi nosimo, od bledila sačuvati.
Izgleda da tu ništa ne treba menjati, i u druge boje sem crvene, bojiti?!





photo credit: www.refleksija.me


3. 5. 2014.

Šaptač cipelama (samo za izdržljive)





12.01.2014 god. u  11.30









*Naime, priča je dugačka te je namenjena samo istinskim ljubiteljima mojih pisanija.

20.

Kod ovoga lepog broja, na lep dan koji se meri tucetom, donesoh neke odluke, za koje ću se možda, jednog dana kada ovo sada bude prošlo, gorko kajati i preklinjati sebe zašto sam ih naglas izgovorila i u Zapis pretvorila! No, retko se kajem...
Šah već danima ne igram, ali se sećam – taknuto, maknuto!!
Nema posle:
“E, jebi ga, nisam tako mislila, nego umorna glava od noćas nešto teško snevala, pa mleka u frižideru jutros nije bilo za kafu, a to je već dovoljno da je jutro početak jednog užasnog dana, krcatog daljim pogrešnim i brljivim potezima!“

Od impulsivne i brzoplete budale, nikada mudar strateg!

1. 5. 2014.

Oksimoron, njemu







10.52 h.












Odrasli smo, nismo više deca. Prestali smo da očekujemo, samo se nadamo. 
Sve više unazad, retko unapred, pred sebe, u sutra, gledamo. Do juče čitali, a danas samo pričamo.

Nisam lingvista, niti znalac. O jeziku sam davno, još u srednjoj učila. Lektire uredno čitala i analizirala, pismene sastave predavala... Reči sve ove što mi ispod jagodica teku i izlaze, samo mi orudje (ne čitaj „oružje“), ostaše.
Samo alatke, da se napokon, već jednom ispričam i napričam, i sebe naopaku, objasnim! I da se svetu čiji vazduh halapljivo dišem, predstavim...

Sećate li se „prve“ priče, o dobošaru? Još tada vam rekoh da sam ceo život uz očin i mimo sveta, terala. Azbuku od „š“ napamet učila, i u četrdeset i petoj, brucoš postala?!

A one o „puteru i seksu“? Vazda skandal-majstor bila!

Pila, pušila, tulumarila, psovala, drsko, kao svaka prava svadjalica poganog jezika, večito lajala! Pred celim mojim puritanskim preduzećem, na radničko-sportskim igrama, u toples se skinula! Sa muškarcima koji mi nisu ljubavnici bili, hotelske sobe delila?!

Jel’ beše u onoj o „botoksu“?! Ili o onome „kad muški ne mogu“? Za prava obespravljenih, zapostavljenih i nevoljenih muškaraca, se momački zalagala i borila!! Do zadnje kapi krvi za njih sve ginula! I razna omalovažavanja sa ove ženske strane, zbog tog stava i teksta, trpela!

Sebe, naopako, kao hrabru, neustrašivu i jaku, ispisivala...  A tako i živela.

Krečila, lepila podne keramičke pločice, fugovala, bajcovala, lakirala i licne u osigurače, bez pardona i straha, gurala... Armature postavljala, sa demit fasadama se peglala! Samo što pištolje nisam čistila?! U sjajnu Amazonku se, vrlo spretno i uspešno, pretvarala!

Zapravo,
Ja bih samo utočište u koje bi’ se, ovako gola i sama, ulila. U nečije ruke, ili lepe reči našega jezika, se ušuškala, i sva se samo u nežne dodire i topla milovanja, čežnjivo pretvorila. Znate sve one divne reči naše, u koje se uvek možete skriti?

„Pahulja“
U nju, kada vam je baš jako hladno oko srca, pobegnete!

„Seta“
Ta reč je sigurna sam, koren od reči „sećanje“?! Pa, ima li lepšeg mesta od toga, za sva skrivanja, i od životne stvarnosti, beganja?!
Samo se detinjstva svoga i tudjeg, sa suzom setite. Trule kobile, kasnije lastiša, izigrate...

„Poljubac“
Čega tek u njemu ima?! Svega! Toploga daha i u dnu stomaka treptaja...

„San“
Uvek na raspolaganju, nikada „nedostupan“!
Samo kapke spustite, na oblak zajašete i u zagrljaj njegov se pretvorite...

Samo se nadate, ne očekujete.
Čvrsto stisnete trepavice, verujući da će vam okretanje onog životnog točka, koji vas baca od gore prema dole i obrnuto, u jednom momentu svog položaja u Zenitu, odgovore na sva pitanja koja o njemu imate, a neodgovorena trunu, napokon saopštiti i dati.

Gospod ljubi istinu.
Zato se sve istine razmrsiti i rasplesti moraju, sve igre se ili matom ili remijem, završiti...

Nadam se, ne završavaju... Samo veselo i opušteno nastavljaju.



photo credit: http://www.bildirchin.az/