28. 9. 2018.

Samo reč







Taman se obradovala, jer je osetila da je mrtva. Napokon! Rešila se te reči, obrisala je zauvek. Ubila ju je, prokletnicu!

Poradovala se da je ovaj poslednji skot kome je poverovala i poklonila mnogo toga od sebe, zauvek i nepovratno ubio u njoj svaku moguću mrvu što je ostala od one njene životne devize, kojom se ceo vek vodila – Život bez ljubavi nema nikakvog smisla!
Uopšte nije mogla da se seti kako se i kada od te bolesti razbolela? Ko joj je od predaka tu semenku preneo? Tu, što te goni da misliš kako je samo ‘voleti’ jako važno! Tu, što te tera da se predaješ uvek bezrezervno, hrabro, do poslednje kapi krvi, ne pitajući za to koliko će te koštati – novaca, zauvek osušenih od silnih suza moždanih ćelija, prolivenog znoja il’ zalud trošenih reči objašnjavanja i rasplitanja konflikata. Čak je jedne prilike, odlazeći na časove bračne terapije, već pri prvom susretu sa dvojcem sačinjenim od jednog psihologa i jednog defektologa, dobila papir i olovku na kojima je redosledno, od prvog do petog ponuđenog, morala popisati prioritete u svom životu:

1. Ljubav 2. Zdravlje 3. Porodica 4. Karijera 5. Novac

Tako je izgledala njena lista.

Tada, dok je još bila živa i u sva ta sranja koja su vekovima pre nje o ljubavi napisana, naslikana, opevana il’ komponovana, slepo i bezrezervno verovala. Čak je i na svom blogu imala najviše objavljenih postova sa oznakom ‘ljubav’. Kad na to kliknete, otvori vam se lista svih priča koje o toj temi govore. Šta reći, osim da su joj sve liste u životu, počinjale i završavale tom rečju. Jeste joj majka, još kao devojčici, uvek govorila da je Bog ženu stvorio i namenio za njenog muškarca. Da samo o njemu voli i brine. Da ga pazi i da mu ugađa, jer samo je on neko što ga je sama birala.

“Decu i roditelje, braću i sestre, dobijamo na gotovo! Takvi su kakvi su, a ti ih moraš voleti jer su tvoji! Ne, ne! Ne ide to, sine moj tako. Tvoj čovek, tvoj muškarac, taj što će brinuti stojiš li stopalima na hladnom i da l’ si noću pokrivena... Samo on je tvoj, samo njega si, baš tako skrojenog, za sebe izabrala. Zato je on važniji od svih. Svi ovi pobrojani imaju svoje puteve, živote, odlaze, dolaze... A on, on je zauvek tvoj!”, pričala je majka, upasana keceljom, dok bi vukla pitu preko belog čaršafa, ili sedeći i heklajući ispred televizora.

“Zato ti uvek moraš biti njegova! Njegovo je da brine da si sita, obučena, zbrinuta, da imaš krov nad glavom... A tvoje je samo da mu budeš posvećena!”

Ali, nisu ni ti majčini saveti bili uzrok njene opsednutosti ljubavlju. Sve je to počelo mnogo ranije, još kad je bila sasvim mala devojčica. Obzirom da je odrastala i celo detinjstvo provodila napolju, od jutra do noći po barama, vrbacima, bagremarima, dolazeći uveče u kuću samo da prespava, nije postojala ni trun mogućnosti da bilo ko od odraslih sa njom o ljubavi pripoveda. I da je o tome nešto pouči.

Nego je ona, samo dete, prva to primetila.

Jer, bila je zaljubljena od kako za sebe zna. Uvek u nekoga. Uvek muškarac, što ide u prilog tvrdnji da samo na selu i u prirodi, stasavaju zdrava i normalna deca koja osećaju privlačnost prema suprotnom polu, sasvim instiktivno, bez ikakvih uticaja sa strane. Sama znaju tačno kom polu pripadaju, znaju da ona ima rupicu, a on bocu, i da se te dve stvari jedino savršeno poklapaju. Sve ostale kombinacije su pogrešne, bar u zdravom dečijem umu, lišenom kasnije dostupnih informacija, uticaja ili čak zadovoljstava.
Njena prva ljubav je bio komšija, već srednjoškolac, za koga je ona mislila da je najlepši i najpametniji na svetu, a on bi je uzimao u naručje, ljubio je po kosi, strpljivo ljuljao na ljuljašci, i objašnjavao da ne može da mu bude devojka, jer mora još malo da poraste. A ona ga na ćošku čekala, izvirujući autobus koji ga dovodi iz gimnazije. U haljinici, četvorogodišnjakinja.
Od tada, pa sve do ovog poslednjeg skota, pola veka je za njom tragala, vitlajući se po belom svetu il’ cunjajući po zabačenim selima na koje bi je put ili slučaj, dovodio. 


                                                                        * * *                                                                                 

Mrtvoj joj je bilo sasvim dobro. Lista je bila naopako prevrnuta.

Privikavala se na praznine, tražeći smisao u stvarima za koje nikada nije marila, ili pomišljala da bi je mogle izlečiti od te bolesti. Kuvala pekmeze, bojila tegle pretvarajući ih u vaze za cveće, učila štrikanje i vez ‘krstiće’. Kupovala na buvljaku raznorazne alatke, učeći da ih upotrebljava i koristi. Vežbala levu ruku, ne bi li napokon postala ambidekster, i tako rešila sve moguće probleme starosti u samoći.

I sve je bez ljubavi sasvim lepo išlo. Bila je sigurna da je ta nemila, ali vrlo duga epizoda njenog života, zauvek završena. I naravno, kao vrlo loše scenarisana, brzo zaboravljena. Srce je služilo samo za beta-blokatore, pumpanje i skokove pulsa od kojih je, inače, patila. Bila je potpuno okovana, ušuškana i bezbedna.

I sada se ovaj pojavio, vaskrs’o negde iz daleke prošlosti i po tako mrtvom srcu i mozgu, počeo da je svrbi.




Photo by Alex 
https://www.facebook.com/profile.php?id=100016997018223

Нема коментара:

Постави коментар