24. 5. 2015.

Nedelja




Probudio se umoran.

Sam pogled na oguljene, masno-sivom bojom omalane zidove izazivao je gađenje u njemu. Nije znao na koji bok da se okrene. Ako legne desno, video bi ludaka na susednom krevetu kako, iskeženog lica spava, slineći u snu po prljavom, zgužvanom jastuku. Okretanje na levo nametalo je sliku zamašćenog lavaboa iznad koga je visilo polupano ogledalo, a ispod je stajala korpa prepuna đubreta što je i naokolo ležalo razbacano po iskrzanim keramičkim pločicama. Slinave maramice, opušci, prazni tetrapakovi... Za sve vreme njegovog boravka ovde, samo jednom je spremačica u plavom mantilu, pušeći cigaretu zalepljenu za donju usnu, škiljeći na levo oko, pokupila sav taj strv trpajući ga u crnu kesu i partvišom umočenim u tamno sivu vodu, obrisala pločice. Lavabo prepun pepela i dlaka, samo je polila vodom.

Kada bi pridigao glavu sa jastuka, preko puta sebe, uz suprotan zid te velike sobe, video bi nanizana četiri kreveta. Sveštenik, u crnoj haljini, sedeo je na poslednjem krevetu, do prozora i tiho mrmljao neku molitvu. Do njega je spavao stari Rimljanin, u ranim tridesetim godinama, umrtvljen injekcijom koju su mu sinoć zaboli u golo meso ispod toge napravljene od, ne više bele već sivkaste plahte koju je umesto pidžame nosio omotanu oko sebe, vezanu sa dva njena dijagonalna kraja u čvor na ramenu. Sinoć je, za razliku od inače kada je bio staložen i miran, urlao pominjući Bruta i Cezara, ne dopuštajući nikome, ma koliko nakljukanom lekovima, da usni i sklopi oči. Dvojica velikih su ga lako, onako sićušnog, savladali, vezujući mu zglobove kaiševima za ivicu metalnog kreveta. Krešteći i proklinjući mlatarao je nogama, tako izlažući svoje golišavo, mršavo telo ravnodušnim i nezainteresovanim pogledima svojih sobnih cimera.

Injekcija je momentalno delovala. Dok je sestra, na izlazu iz sobe, ugasila svetlo i pustila mraku da ponovo zavlada, sve je već bilo tiho i mirno. Samo bi poneki duboki uzdah sekao ono malo mesečine što je kroz rešetke na prozorima, osvetljavala prazan prostor između dva reda kreveta, praveći od te, tren ranije ludnice, mirnu bolničku spavaonu.

Bio je strašno umoran, uprkos celonoćnom spavanju, na barbituratima što snove, svaku noć pretvaraju u jednu malu, kratku smrt, lišavajući ga bilo kakve brige ili boli.

Uzdahnuo je duboko, paleći svoj prvi jutarnji "Lucky" koji je ljubomorno, od ostalih ludaka što su se neprekidno grebali za cigare, skrivao u džepu gornjeg dela trenerice, jer i on je, kao i Rimljanin, mrzeo pidžamu iako su imali potpuno različite dijagnoze. Trenerica ga je podsećala na dom, jutarnji nes umućen mikserom, okićen mirisavom penom, ispijen u omiljenoj, kožnoj fotelji "na ljuljanje" i sina, dečačića od šest godina, koga je, čak i grdeći, uvek zvao lutkom.

Dani su mu ovde bili svi jednaki, pa se razbrajao. Bila je nedelja. Dan koji nikada nije voleo jer je označavao kraj. Čak i ovde, u ludnici, nedelja je bila posebno tmurna i sve njih iz manijakalne faze, saterivala u mračni i turobni ćošak depresije, pa je ona, sunđerastim zidovima optočena ćelija smeštena preko puta lekarske sobe, nedeljom uvek bila prazna i nenastanjena. Sreća, on nikada u njoj nije završio, jer su delići njegovog pokidanog i izmučenog razuma još uvek užurbano radili na njegovom dostojanstvu, aristokratskom držanju i pristojnosti.

"Možda jesam lud, ali nisam slina!", uvek se kontrolisao da ne napravi ispad vredan kaiševa ili sunđeraste sobe.

* * *

Keva, majka njegovog deteta, kako ju je iz milošte zvao, dolazila je svaki dan kada se vraćala kući sa posla, donoseći mu osmeh, po koju reč od spolja, slatkiš ili neku voćku. Bolnica joj je bila na pola puta, a vreme njenog prolaska poklapalo se sa vremenom poseta, kada su se, uvek zabravljena vrata zatvorenog odeljenja neuropsihijatrije, kako su joj neopravdano tepali, otvarala i puštala zdrave posetioce da sa čistog vazduha zakorače u svet mirisa ustajalih opušaka, krcatih pepeljara i zakovanih prozora, potpuno različitog od reskog mirisa formalina ili dezinfekcione tečnosti koji inače vlada u pravim bolnicama gde doktori pacijente leče, bar pokušavajući da im nekim medicinskim čudom promene sudbinu.

„Ovu ekipu savršeno boli kurac“, shvatio je još kada je prvi put prekoračio njihov prag! Doktorica je razgovarala sa njime škrtim, šturim i jednostavnim rečima, ravnodušnog pogleda, kao sa bilo kojim idiotom, vlasnikom koeficijenta manjeg od 70 što ih je sretao na svakom koraku ovog hodnika bez svetla i kiseonika, a ne bivšim briljantnim i lucidnim studentom, akademskim diplomcem proseka 9.75.
Nije pomagalo ni to što je keva, zdrava i otresita mlada žena, često vikala na lekare i bolničare koji su više ličili mesarima, prigovarajući zbog prljavih, neurednih soba i odnosa prema pacijentima:

"Pa, ne možete mi ga tretirati kao kretena! On je čovek intelektualac, sa završenim školama istovrednim vašima! Više je knjiga nego svi vi zajedno, za života pročitao! Morate mu pomoći!", večito je koplja sa njima lomila.

"Znate, nama su ovde svi jednaki, nema nikakve razlike!", mahagoni kučka u belom mantilu sa metalnom pločicom okačenom na džepu, dokazom svoje položene zakletve o humanosti, 'ladno bi, sa samo lekarima svojstvene visine, procedila pokušavajući da dokaže kako još jedino u ludnicama vlada istinska ravnopravnost u kojoj povlaštenih nema.

Nedeljom je keva donosila ručak, kolače i sveže cveće, koje bi zamenilo prošlonedeljni buketić što je stajao u dunst tegli na njegovoj natkasni. On bi ležao i pušio, posmatrajući je kako u prepunoj kanti pokušava da nađe mesto za uvelo cveće, kako pere tu njegovu improvizovanu vazu, sipa u nju svežu vodu i u nju uranja taj raznobojni, ali usamljeni, znak zdravog života na celom zatvorenom odeljenju.

Znao je da je on jedini pacijent sa cvećem. Niko ga više nije imao. Proveravao je to, šetajući često dugačkim hodnikom, zavirujući kroz svaka otvorena vrata. Nadao se da bi neko takav, sa vazom kao i on, možda bio sagovornik u kraćenju bolničkog vremena nekim suvislim dijalogom. Na sasvim suprotnom kraju hodnika, ležao mu je kolega sa posla, slikar. Silno se obradovao kada ga je prvi put sreo u lekarskoj sobi, nadajući se da će imati sa kime da popije kafu i porazgovara.

„Ne vredi. Pokušao sam... Ali on je u mnogo gorem stanju nego što sam očekivao. Samo klima glavom, reči mu kleštima iz usta ne možeš iščupati! Senka od onog negdašnjeg čoveka...“, žalio joj se kada je sve završila. Pospremala mu i prebrisala natkasnu, servirala jelo, zategla posteljinu na krevetu i izuvena sela u turski sed na grubo vojničko ćebe podno njegovih kolena.

„Izdrži još malo. Uskoro ćeš kući. Sve će biti u redu...“, stiskom za njegov topao i suv  dlan sa fino izvajanim, duguljastim prstima, pokušavala je njega i sebe da uteši.

„Ti znaš da ja odavde ne idem kući! Ja ću nači načina da to uradim! Ja to moram! Lakše će ti biti bez mene... Ti si jaka i snažna, znam da naše dete ostavljam u dobrim rukama. Dosta si se lomatala sa mnom po bolnicama!“

„Nemoj tako...“, zaustila bi, pokušavajući da ga prekine, ali bi je on,  stiskajući njen dlan, terajući je time da ga gleda pravo u oči, zaustavljao:

„Dva puta si me spasila. Treća-sreća!“, kroz suze joj se tužno osmehivao.

„Umoran sam, mnogo sam umoran... Sa lekovima sam samo nekorisna i otupela biljka, a bez njih ne mogu! Ne želim da mi dete odrasta uz oca koji vreme provodi po ludnicama! Ne želim da me gleda takvog! Ti najbolje znaš koliko sam nesrećan! A i ti sa mnom!“

Nemo ga je gledala razoružana njegovim bolom i njegovim razlozima. Samo je promucala:

„Ali, ja tebe volim... Kako ću bez tebe?“

„I ja tebe volim. Ali, boli me, ne mogu...“, još je bio u suzama.

Kao i svakoga dana, oterali su je silom sa njegovog kreveta, jer je vreme poseta davno isteklo. Poljubila ga je, pomazila po kosi, popravila cveće u vazi i na odlasku Rimljaninu dobacila kutiju „Super filtera“: „A ti budi dobar i ne pravi sranja!“

* * *

Ponovo je bio sam, prepušten svojim, više od lekova nego od bolesti, zbrkanim mislima.  Jedino što je osećao i znao da je sigurno sastavni deo njegove duše, netaknute hemijom ili ludilom, bio je bol koji je neprekidno osećao.
Zbog 10-miligramskog „Apaurin“-a, koji su mu svako jutro zabadali pravo u venu na podlakticu njegovih dugih ruku koje su do juče služile samo milovanju žene, deteta i klavirskih dirki ili dirigovanju pred horom njegovih učenica, nije mogao da razluči šta ga je bolelo više? Šta najviše?

Da li nepravda naneta od rođene sestre, koja je živeći ceo život u senci svoga  talentovanog i uspešnog brata, dočekala njegovu bolest kao sjajnu priliku da mu se osveti za sve što ona nije imala? Za svu njegovu lepotu i šarm, pažnju roditelja, prijatelja i rodbine koja je uvek njemu, a ne njoj bila poklanjana, surovo ga je povređivala. Zato je danas kevu, pred sam njen odlazak, detetom zakleo da zaovi ne sme da javi da je on u bolnici: „Ne želim da je vidim pre smrti!“

Ili ga je više bolela izdaja prijatelja? Nekih, sada čuvenih, novosadskih muzičara ili radio-kritičara, koji su svojevremeno, listom i odreda prepisivali njegove ispitne zadatke iz solfeđa, a zbog bolesti su ga obrisali iz svih adresara i zatvarali mu vrata stanova ispred nosa. Kada je poslednji put slušao Verdija, video je Boleta. Obojica su svojom visinom štrčali iznad gomile sveta koji je u pauzi žamorio u foajeu pozorišta, ali je Bole okrenu glavu, praveći se da ga ne primećuje. Smlavljen je otišao kući ne dočekavši poslednji čin.

Možda svešteničko-pravoslavna milost prema bolesnima i osakaćenima? Jer kada je teškom mukom, preslišavajući gomilu prijavljenih u novoosnovani hor „Svetoga Arsenija“, našao koliko-toliko kvalitetne soprane, tenore, altove, baritone i basove od kojih će se nešto, vremenom i radom, maestralno izvesti, slomio je ruku. Iako od ramena do dlana u gipsu, znao je da mu je ona druga sasvim dovoljna da ih upevava i u red uvodi, ali sveštenik u crnom je već sutradan došao na kućni prag da ga obavesti da su oni našli novog dirigenta i vođu hora. Zato sa depresivcem u crnoj mantiji, do prozora, iako tihim i smirenim, nikada nije želeo da razgovara: „Isti su svi oni. I u crnim i u belim uniformama! Ljudskosti nigde više nema!“

Ili nikada nije trebalo da onaj dan ode u Beograd, noseći svoje studijske snimke za koje su poslednje novce iz kuće potrošili? Još mu je onaj topli i mio starac, gospodin Kraljić, koji ga je primio u svom stanu, preslušavši njegovu muziku rekao: „Savršeno baratate harmonijom! Pevanje bi trebalo doterati, ali komponovanje vam ide od ruke. Ali, takva muzika ovde, u ovoj zemlji više nikome ne treba. Čak i ja, pored sve moje slave, ne mogu da dođem do studija! Ako uspem uradiću dve, tri kompozicije i to samo zahvaljujući  imenu Extra Nene!“
Možda je trebao starca da posluša? Da ne ode do „City Records“-a i ne vidi ono prezrivo iskeženo, bubuljičavo lice Sanje Ilića? Da ne dopusti da mu šund devedesetih udari taj poslednji, odlučujući šamar i pljune ga posred lica?

Ili ga je bolela i strašila slutnja i sumnja, da mu na sprovodu niko od kolega neće pročitati govor sa svim lepim i kićenim rečima, kojima se inače mrtvi, u nas, ispraćaju?

Nikako nije pogađao uzrok. Samo ga je duša nepodnošljivo jako bolela.

 * * *

Bilo je već 10 sati. Noć je uveliko zavladala, ali on nije mogao da spava.

Davno je sestra podelila večernju terapiju od tri, četiri raznobojne tabletice. Neke je prepoznavao kao svoje, a neke su mu bile potpuno nove. Željno ih je gutao nadajući se da će one uminuti tu jezivu bol koja mu je parala mozak, jer je zbog njih bar spavao. Noćas ni one nisu delovale.
Ustao je i laganim koracima, po mračnom hodniku otišao do lekarske sobe, kroz čija je otvorena vrata dopirala jedina svetlost.

„Ne mogu da zaspim. Možete li nešto da mi date?“

Dežurna doktorica je ćutala. Sestra je bila gruba i neprijatna:

„Dobio si već svoju večernju terapiju, to je sasvim dovoljno!“, u ludnici nema pacijenta dostojnog persiranja. Još jedna šamarčina.

Bez reči se okrenuo, jer nikada ni za šta nije molio. Izašao je u hodnik i krenuo prema svojoj sobi. Opet je sporo koračao, ne bi li sebi dao vremena da razmisli:

„Moram nekako zaspati!“

Iza zatvorenih vrata kupatila, dopirala je svetlost. Otvorio ih je i ušao, znajući da je Rimljanin uvek tu, u ćošku iza vrata, ostavljao svoju pidžamu koju je menjao za togu. Podigao ju je sa poda i rastegao nogavice među svojim rukama.

„Dovoljno je jako. Izdržaće me.“

Osvrnuo se oko sebe, trežeći nešto dovoljno visoko, spram sebe. Stara, olovna cev, koja je izlazila iz vodokotlića i ulazila u zid ispod njega, stajala je sigurno pola metra više od njegovog pogleda.

„Neće pući, jer mora i mene sreća jednom poslužiti!“

Poklopio je wc šolju i seo na nju, držeći u rukama štrafasto parče tkanine. Nikada nije bio čovek od majstorstva, veština ili nekog zanata. Živeo je samo za note i muziku, ali je iznenadivši sam sebe poslednji put, obradovan i zadovoljan, odjednom tačno znao kako se savršeno precizna i jaka omča pravi.

„Napokon me ništa više neće boleti. Samo ću spavati.“



 Photo credit: Guliver/Thinkstock  

1 коментар: