25. 3. 2014.

Narkomani







07.01.2014 god. u 4.20


15.










Božić je, leta Gospodnjeg , dvehiljadečetrnaestog, od kako se brojimo i prebiramo, od kako se Hrist rodio...
On je na Krstu za naše grehe ispaštao, u mukama umirao za sve nas, za naše duše... Ne bi li nas nekako ljubavi naučio i tako nas zauvek od zla spasio.

Ali, previše je godina od tada da bi ljudi kroz svoje gene, DNK lance, X i Y hromozome, sačuvali  ono sećanje koje su na Njega imali oni što su uz Njega živeli, išli za njim i pratili ga neumorno, čekajući na čuda Njegova, svaki dan nova... 
Impresionirani Njegovim delom, pojavom i čistotom srca Mu...
Pamtili  ga čukun-unuci  tih Njegovih saputnika, možda i njihovi čukun - unuci...

Išlo je jedno vreme, lepo i  lako, pamtilo se i o Njemu pričalo, prenosilo sa usta na usta...
Pa počelo da nestaje, da se krv razređuje pa hromozomi previše izmešani sa onima koji za Hrista nikada čuli nisu,  više ne nose iste one informacije koje su u vašim dedovima kolale  i zaboravljate njihovo pamćenje.

Neki zabrinuti, posle više stotina godina od Njegovog rođenja setili se da bi taj život trebalo zapisati:

“Vidi ove ljude naopake?! Počeli da zaboravljaju njegove propovedi?! A tako je lako njima vladati bilo dok su ih pamtili!!  Tako su podatni i meki bili za vlast, sve dok su se sećali i živeli po njegovoj dobroti, plemenitosti i čistoti.”

Preduzmu se te potrebne mere da se sve to, kao što ja sada ovu moju priču pišem i rađam, okupi, sakupi, kroz prizme Njegovih saradnika i prijatelja propusti, da svaki od njih ponešto o Njemu doda, da opriča Njegova učenja, da nam što bliže i vernije predstavi sva njegova pričanja...

Još se  to malo nakiti time kako bi se mi trebali i u buduće vladati:
Zakuvaju se  priče o:  Adamu i Evi ( ko je tu koga navuk’o i prevario?);
Pa Kain i Avelj, braća prokleta... Sodome, Gomore, poplave i Nojeve arke.
Sve to treba da nas zastraši i na pakao večni osudi?!

Pišu to neki drugi ljudi koji su mimo tog Krsta prošli, nekako se provukli i izmakli mu, a Njega prepustili na milost i nemilost vranama da mu oči kljucaju! Ostavili ga da sam strada za sve njih.

A sve mi se više čini, najviše za nas, koji najkasnije na njegove rođendane dolazimo i slavimo ih! Jer kako se ta slavlja u Njegovo ime, ubrojavaju, tako smo mi sve dalje od Njega, od svega što je On o nama mislio dok se sa svojom dobrom dušom, rastajao.
Ne pomažu tu nikakve knjige, ni Stari ni Novi Zaveti, ni to što su crkve pune kao šipak noćas! Ništa to ne vredi...
Zaboravili smo da volimo! Izgubili smo to još davno i ni vera u Njega nam više pomoći ne može!!

Pričali  mi oni koji to znaju, koji su to prošli i osetili... Šta je to zapravo spoznati Gospoda i od srca ga voleti?! Kažu da sve to nije ni blizu bilo koje liturgije ili mise u crkvi, ni molitve u džamiji?! 
To je potpuno nadnaravno iskustvo koje ne može svako ni doživeti, nego samo ljudi koji su kroz život prvo pakao i čistiliste prošli.
Neokrnjeni i celi, nedirnuti i očuvane duše kod Gospoda ni ne morate, pomoć vam Njegova ni ne treba?!

On samo jadne, uboge, slabe i bolesne gleda i samo za njih moli.

Sada je već jedan posle ponoći. Prošlo...
A ja moram ovo da pišem, moram! Umorna sam, glava mi pada, ali moram ovo iz sebe dati. Ne mogu sutra u novi dan sa teretom u sebi, pa još u Božićni?!

Od popodneva danas me u kafanu zovu! Slave Badnji dan i tamo ce Božić čekati. Ne ide se meni, nikako. Javim se samo na prvi poziv.
“Imam obaveza... Ne znam, možda dođem, ako stignem.”

Celo veče pišem priču o šahisti. To mi milo, pa mi se ne ustaje. Telefon zvoni, na smenu. Svako do njih zove po jednom. Smanjim zvono i prepuštam se mašti na volju.

Prošlo deset već.  Poklopim laptop, pijem kafu. Zvoni ponovo. Broj moje drugarice. Javim se.  Kad muški glas:

“Medena, tufnice moja, to sam ja, Pavle! Malo sam popio... Ali dolazi odmah, molim te! Znaš li od kada te nismo videli?! Ajde!”

Tamo je sa ženom, majkom njihovih sinova, dvojice! Pitam gde mu je brat Petar, jer njega više volim!
“Nije tu, otputovao je!"
Badnji je dan! Moram da idem ako je Pavle tamo, moram! Noć je za taj susret. Cipele, parfem, ruž! U auto, i eto me za čas!

On, mlađi za par delića sekunde od starijeg Petra, dočekuje me pred vratima, na ulici. Ljubi me i grli:

 “Medena, za to što si  zarad mene došla, Gospod će te pogledati i svu ti sreću dati! A ti je i zaslužuješ!”

Smejem se, drago mi da ga vidim!

Njih dvojica su posebni. Hristova deca, od Gospoda rođeni i tako obeleženi.
Pita me šta ću za Božic poželeti?!
“Samo ljubav”, kažem.  “Sve ostalo imam, samo mi to fali da budem cela!”

“Pogledaće Bog tebe jer si dobra i daće ti sreću! Samo moraš verovati u našeg Gospoda! A ja ću se uvek za tvoju ljubav moliti!”

Malo pre stignem kući. Pustim Gibonija, “Razlivenu tintu i posoljeni zrak”....
Počnem da pričam.

Njih dvojica, jednaki ko jaje jajetu... Brkala sam ih i teško razlikovala, u početku. Samo ih po ženama, ili ako jedan uz drugog stoje,  raspoznajem. Rodili se pre tridesetak godina, u katoličkoj, ni nalik porodici. Majka što ih na svet donela, živela svoj život.
Od jednog do drugog muškarca, a njih starcima ostavila da ih gaje i vaspitavaju! Otac isto tako svojim putem otišao...

Baba i deda ostadoše prepušteni na milost i nemilost ovoj dvojici momčića!  Jakih, zdravih, snažnih i pametnih!

Prestali u školu da idu negde već u drugom, trećem osnovne...
Petar mi se uvek jada:
Da mu je, nekako, da školu završi. Prvo osnovnu, pa neku srednju. Bilo koju, samo da ima diplomu, da se pred ćerkom, kada odraste, ne stidi.

Od Petra celu priču i znam. Topliji je, meni bliži...  Večeras sam priznala Pavlu da mu brata više od njega volim, jer on žene voli više od sveg alkohola i droga!  Zato mi je miliji.

Volim muškarce koji vole žene. Prosta jednačina, prostija biti ne može. Ne mogu voleti one koji nas ne vole?! 
Kojima je sve drugo, od fudbala do dobrog automobila, važnije?!


Tako u to vreme, nadje ih ulica, uhvati ih, ščepa i ne pušta! Ulica je strašna sudbina i teško onome ko na njene jasle dođe, spasa jedva da mu ima?! Njih dvojica uvek zajedno, nigde jedan bez drugoga ne idu, nigde! Samo jedan drugog imaju i ne smeju ni trena da se razdvoje, jer sami nigde nisu prispeli!

Dva brata, Kain i Avelj,  krenu u taj pohod zvani život. Ne kao mi ostali, sa majkama i očevima držani,  branjeni i čuvani,  nego goli i sami, sa babom i dedom, već prestarim i preumornim da bi mogli bilo šta dati, osim ljubavi! Vole ih obojicu, krvi bi im dali svoje, ali vaspitati ih ne umeju jer ovi su dva deteta u jednom!

Na ulici se preživljava samo surovom borbom, slutim. Njih dvojica uče kako da je savladaju, kako da prežive na njoj. Puše, piju alkohol, "duvaju" travu... Prodaju je, pa opet kupuju, preprodaju, prebrojavaju novce u četiri šake. Kad ga ponestane, oni kradu, obijaju sve što stignu, žicaju pare po ulici...
Majka ih tome davno naučila:  “Meni trebaju pare, nađite ih kako znate i umete!”
Oni gladni nje, njene ljubavi i prisustva, pristaju na svaku njenu ucenu, samo da bi je Majkom zvali! A ona grdna, Boga se ne boji,  pa rođenu decu prostituiše, prodaje ih za dinar?! Tera ih sve više i dublje u zagrljaje pakla droge, krađe, straha!

Boje se oni svega toga, zato se i drže čvrsto kao da su sijamski, ne puštaju leđa nebranjena, znaju da se samo tako da preživeti. U vatru i vodu, ali zajedno!

Jedan pomisli, drugi radi! Vezani tom niti koja je nama, jednorođenima, nepoznata  i neuhvatljiva, nemoguća za spoznati.

Nisu imali ni deset, kada su poželeli da vide more! Prodali neku gandžu, odradili neke trafike, skupili nešto i na voz.

“Nas dvojica sami u vozu, radosni. Visimo na prozoru celu noć, gledamo sve željno, mašući svima koje,  kroz one maglene slike što se  filmskom brzinom smenjuju kada voz malo pojuri, vidimo!
Pričamo sa putnicima u kupeu i lažemo ih kako nas dole mama i tata čekaju. Zato mi sami i smemo da idemo!
Celu noć ne spavamo jer videćemo more! Kakva radost neopisiva!
Ujutro stižemo u Bar, nađemo bus za Ulcinj i pravac na plažu Hotela “Albatros”. Za nju smo jedino čuli.
Rano je jutro, plaža  pusta. Trčimo, uz put bacajući sa sebe majice, farmerice.  More!!  Slano i gusto pa se lako pliva. Gnjuramo se cičeći od radosti!

Plaža se polako puni ljudima, nema više ni u vodi mesta, a mi već pomodreli od kvašenja, skuvane kože... Ajmo napolje!!

Ležimo na suncu, uživamo u toploti i več osušeni potpuno, mogli bi ponovo moru u zagrljaj... Ustanemo u sedeći položaj i razgledamo ljude oko nas:
Levo, bračni par sa detetom; Desno, opet par sa dvoje dece; Niže nas dvojice, žena sama, sa majkom-bakom i dvoje dece; Gore, iznad nas dva bračna para, sa čoporom dece koja ko zna čija su?!
Svi sa hranom, voćem skrivenim pod suncobranima... Brišu decu, umotavaju ih u peškire... Strpljivo ih uče da plivaju.

Nas dvojica jedini sami?!
Okrenem se prema Pavlu, pogledam ga u oči. U zenice koje me razumeju:

“Ajmo mi Petre našoj kući!”
Isto veče se vratimo u Novi Sad. A kretali smo sa namerom da ostanemo bar sedam dana.

Ubrzo više nisu morali vozom na more. Naučili su najsavršeniju metodu halucinacije koja se može izvesti, a koju retko ko ume i zna?!
Nema bolje droge od lepka, kažu. Sve su dobre – trava, kokain i opijum. Heroin je vrh, bilo da se bodeš ili ga šmrčeš - sve možeš, za sve imaš i snagu i znanje!

*Moj omiljeni vic o narkomanima je onaj, kada se u zatvoru, u istoj ćeliji, zadese tri narkomana: Prvi na kokainu, drugi na heroinu, a treći na gandži! Mozgaju kako da izađu...

Kokain kaže: “Ajde da razvalimo ove rešetke i pobegnemo!
Herion će na to: “Mislim da je bolje da se u dim pretvorimo, pa se kroz rešetke provučemo!”
A Trava leži u polusedećem na onom krevetu i lenjo zbori: “A  je l’ može to sve, al’ sutra?!”*

Lepak niko u vic još stavio nije?! Svi o njemu misle kao o najjeftinijem načinu da naši gradski Cigančići, prosijaci ispred “Nork”-a ili već sada po celom gradu, zaborave malo na svoje muke, pa se vuku sa tim kesama po mračnim haustorima, nekim napuštenim gradilištima... Dele pikslu lepka na, otprilike, troje... Udišu tu hemiju jedno, dok izdržiš, vreme, pa poležu po zemlji, ulepljeni i omamljeni!
Kada prvi put duvate lepak, povraćate. Tako i drugi a i treći put...
Otrovne pare samo u stomaku i plućima držite, pa se jadno telo nekako bori da to iz sebe izbaci. A vuče vas na još, na ponovo!

Nema tu navike kao na vožnju autobusom ili ringišpilom - bude vam muka u početku, a posle se naviknete, pa prođe! Sa lepkom zauvek povraćate, osim ako ne naučite?!

Ako vam se ne posreći da nađete Učitelja.
Po mogućstvu (volim srpsko-hrvatski) nekoga starijeg od vas. Što i nije problem, jer vi imate dvanaest, trinaest?! Dođete kod njega na gajbu, ponesete pikslu! On vas dočeka na vratima, lepo, kulturno...

“Može kafa, piće?!”

Posadi vas u fotelju koju od njegove deli samo stočić, pokriven novinama i spremljenim kesama. Podelite tu pikslu, krenete zajedno da "duvate"...
Posle određenog,  samo njemu znanog, tačnog broja udisaja on vas prekine:

“Gledaj sada u vrata! Dolaze iz harema, trbušne plesačice... Ti samo sedi i uživaj, prepusti se muzici i njima!”

Vrata se otvaraju...  Pojavljuju se one, sve lepe i zavodljive, sa zaobljenim stomačićima koji podrhtavaju pri svakom pokretu kukova, bedara i grudi.
Dugokose, nasmejane, obučene u prelepe boje... Igraju ponesene muzikom, a vi opčinjeno gledate! Okrećete se prema Učitelju sa pitanjem...
On vas samo sa kažiprstom preko usana  zaustavi i prošapće:
“Vidi ovu crnu! Tu, što je baš sada kod tvog kolena. Pogledaj joj zube, hoćeš je ti?!”

Vi je vidite, osetite njen dodir niže od prepona, puštate je da vam  grudi polugole u lice unosi, osetite njenu toplinu u svom krilu...
Pogledate u njega.  On sa odobravanjem klima glavom preko golog ženskog ramena i sam zabavljen zaobljenim telom u svojim rukama.
Od tada više ne povraćate...
Za par seansi sa njim, bistriji i inteligentniji pre, ovi drugi kasnije, savladate tu tehniku i već ste osposobljeni da i vi druge tome učite!

Okupite celu ekipu ako imate gde, a to je retko. Ugajbite se...

Inače negde u dvorištu zgrade, u nekom zabitom ćošku, sa kupljenom velikom kantom  iz koje se vas desetak namiri. Sednete i dogovorite se gde ćete večeras? Neko dobaci:  “More!”

“Može more, super!”
Možda nam sada bude lepše nego onaj put. Podelite kese i krenete...
Posle desetak minuta svi ste zajedno na plaži u Ulcinju, koja je pusta i prazna, samo vama namenjena.  Skidate se golišavi, svi!  
Skačete u more, davite se, igrate, prskate vodom!  Sunce nemilice peče! Izađete...  Zajedno leškarite pod suncobranom, pijete sokove slamkama iz visokih, lepih, tankostaklih, čaša... Uživancija jedna.

A i više niste sami! Sada je to letovanje sa celom ekipom!

Stigli su lako do heroina. Ima ga po ulici, svuda oko nas, samo što ga mi  nezainteresovani za to, ne vidimo i ne primećujemo. Prva tri, četiri puta bilo super! Posle je sve pakao  jer meso boli. 

Para se nema a teško i snage smoći da nekome na ulici otmeš bilo šta iz ruke! Nešto što se da negde brzo utopiti – za ono malo života u gramu praška! U početku se bodeš. Imaš vremena na pretek, lagodno ti i komotno.  Sve vreme sveta je tvoje...
Ritual - pripreme, pantljike u zubima, igla koju nabadaš sebi u meso, nestrpljivo čekajući da sebi još jednu ranu naneseš! Kasnije, vremena ponestaje.
Samo šmrkanje je ono što ti najbrže vraća snagu. Ponovo si mlad i zdrav! Zato ga šmrčeš odmah tu, pred prezrivim licem dilera, kome si mobilni uzet od slučajnog prolaznika, menjao za paketić!
Nos ti gori, krvari...  Hrskavica počinje da se topi pa vrlo brzo na boksera, a ne narkomana ličiš.

Božanski prah?! Kakva ironija!

Skidali se sami. Kada novca i snage nema ni za lek. Baba ih presvlačila, bdela nad njihovom agonijom, tepala im i govorila lepe reči...Prolazili ta cepanja na najsitnije deliće tela, više puta...

Što bi Tven rekao o duvanu: “Lako se sa heroina skinuti! Ja sam to više puta uspeo!”

Jedan dan idu blizanci Beogradom. Možda Vračar?!  Poslala ih mama da neke pare “nabave”. Lep je dan, sunčan...  Lenjo šetaju, razgledaju. Neki park je tu... Nisu čak ni sigurni gde se tačno nalaze, ali ni bitno im nije.
Pričaju... Pitaju se do kada će ovo tako moći?!
Vreme je da se nešto menja, godine došle i prošle... Momci su već uveliko. Kako će se jednog dana kućiti, ženiti, decu roditi ako se nekako iz svega ne izvuku?!

Kad odjednom pred njima mali starac, bele kose i brade u crnoj odori.   Sićušan, njima dvojici do grudi. Iz vrata izlazi. Taman starom nogom da na trotoar stane – pravo pred njih dvojicu!
Prepoznaju ga! Patrijarh Pavle! Stanu, nasmeše mu se : 

“Oče, možemo li nešto da vas pitamo?”, već mu se prema ruci naginju da je ljube... 

Dvojica iza starca kreću da ih zaustave! Ali Pavle, svetac, podigne ruku. Pit-bulovi staju.

“Kaž’te deco, koja muka?”

Oni mu brzo, u jednom dahu, jer prilika je koja se ne sme propustiti, izrekoše sve što i ja vama u jednoj rečenici rekoh, da sa heroina u život ne mogu! Dedica se nasmeši, prekrsti u vazduhu:

“Samo deco u manastir idite, Gospoda nađite i spoznajte. Eto vam spasa!”
Tako i bi. Poslušaše.

Raspitaju se gde bi sa svoje dve napaćeni duše mogli? Ko bi ih primio i hteo, takve iz pakla još neizvučene? Nađu mesto.

“Medena, tufnice moja mila i dobra...” Blizanci uvek tako sa mnom razgovaraju. “To se ispričati ne može nikome. Možda samo tebi...

Stigli mi tamo, sve nam objasnili... Šta i kako mora? Kakva su pravila? Poseta nema. Ni kontakata sa spoljnim, zdravim svetom. U keliju nas smestili.

Odmah prvo veče je molitva.
Svi u trpezariji sede. Sveštenik sa ženom na čelu stola. Odjednom ustaje i počinje molitvu. Svi ustajemo...
Priča o postanju, o Hristu.... Svako malo naša imena pomene.  Čujemo ih, ali više nismo tu. Ne pratimo mi ni njega, ni molitvu, ni tekst njen...

Obojica smo okupani belom svetlošću, blaženom i prijatnom kao u raju.  Gledamo jedan u drugoga... U zenicama opazimo znak prepoznavanja.  Isti koji smo imali na moru, u haremu...

Onaj što nas je uvek u nedostižne krajeve i provode, vodio. Vidimo da isto vidimo, da smo zajedno u toj prijatnoj i bezbednoj izmaglici, kroz koju se samo razliva bela, Božanska  svetlost. Sveštenik moli i dalje. Čak i žena mu naša imena ponavlja. 
Mi braća, kao prvi put na heroinu, delimo užitak prolaska kroz Rajska vrata i evo nas u njemu...
Cveće, zelene livade, potočići bistri i sveži, pa umorne noge u njima možeš skvasiti... Ne da se to opisati, nikome i nikako!”

Molitve su se nastavile jutrom, podnevom nakon rada, pa s’ večeri, opet nakon rada... Svaka je ista kao prva bila.
Pitam za bolno, fizičko skidanje sa horsa?

“Nema ga! Nije ga bilo ni trena, ni minute, ni sata! Samo te molitve, uvek ista izmaglica i belo svetlo... Ništa od muka i bolova! Ništa!”

Oženili se, decu izrodili, bore se...
Teško je i nama koji zaleđinu, škole i posao imamo. A ne njima?!

Nikada više heroin. Neka im Bog pomogne da tako i ostane!

Noćas ih vozim do stana. Pavla i ženu mu:

"Smem li vas u priču staviti?"

Naravno da smem, pa to će im tek čast biti!

Ljubimo se i pozdravljamo pred zgradom. Stoje pored auta. Još jednom mi čestitaju Božić... I zajedno, u glas, držeći se za otvorena vrata, pričaju mi neku molitvu za mene i moju sreću!
Neku koju nikad čula nisam, ni nalik nekoj koju sam samo i načula!
Ja ih slušam. Gledam ih naizmenično u nasmejane oči. Suze ni ne brišem.

“Još noćas ću se, Medena, za tvoju ljubav pomoliti!”







photo credit:  banksy

23. 3. 2014.

Sportisti

















23.03.2014

Znam, trebalo je o bombardovanju!
Već danima se to pominje, pa i ja sedoh večeras sa tom namerom u prstima: Nešto prikladno tome, nakuckati! Ali... Nije pisanje rozen torta, pa da ga možeš naručiti?!

„ Ili ću, radije, Sahericu?! Drage su mi obe!“

Mogla bi ja hiljade reči na tu tešku i crnu, temu... Al’ ne danas! Nego kada mi naiđe! Džaba već minutima pokušavam da u misli dozovem neku scenu iz tih gadnih dana. Ne ide!! Pokušavam da se setim lica ljudi koji su tada, baš tih mučnih dana, ogoljeni od svih maski bivali i jadno se, na vratima skloništa, u prave sebe pretvarali?! Sebični, alavi, samoživi...
Ili penzionera, starih i umornih, koji se u redu za mleko u neprijatelje sopstvenih unuka i krvonaslednika, pretvaraše?!
Ne mogu o tome da mislim!! Kada negde, u vrhu jagodice mog malog prsta, koji je nepravedno zapostavljen na ovoj tastaturi, mekoj i podatnoj za više oktava, a sa manje prstiju svirati,  sada treperi misao o sasvim drugoj, a zanimljivoj stvari!

Zašto su muškarci sportisti, ženama jebozovni?!
Lično sam se ceo život ložila na intelektualce. Sport nikada nisam nešto marila, tako da sam neupućena! Gledala noću, „mala devojčica sa ocem“, crno-bele prenose, crno-belih, češće crno-crnih  bokserskih mečeva i navijala za „Hajduk“. A i to samo zbog  Šurjaka i njegove crne, duže kose! Fudbal tek ne marim!!
Tada još previše zelena da bih o seksipilu razmišljala!!

Uprkos intelektualcima koji su „Route 66“, negde na sporednim putevima mog života, milovala neke aktivne ili rekreativne, sportiste... Ali, nikada se tim pitanjem nisam bavila?!
Slabo i vrlo retko čitam ženske časopise, pa sam možda, za eventualno istraživanje na tu temu, ostala uskraćena?! Kako god?! Kopka ono mene već danima...

Nije samo zato što su tvrdi?! Kada ih rukom po leđima, ispod lopatice pa prema kuku, jagodicama pritisnete i kroz košulju mu svaki damar osetite, pa svom svom sopstvenom čulu dodira ne možete da verujete?! Živo meso?! Tvrdo kao kamen! Sve pod vašim, „kaopijemokafu“ neobaveznim milovanjem, hoće da pukne i uz prasak testosterona, eksplodira po celom kafiću!

Ili je miris znoja iz muških svlačionica, ono što ih magičnim čini?! Slankasti, u početku vrlo neprijatan zadah... Težak, pa vam se za jezik lepi. Ali zavarani pogledom na uskomešane, mokre majice-gola koža, žive, muškog lika skulpture, zaboravljate da dišete...
Sada vam taj, do malopre smrad, miris parenja postaje!! Što ga više udišete, sve ste toplije i umiljatije. Miris zgužvane posteljine...

Ili su hrabri muškarci, zaista, kao ledenim dobom, zauvek uništeni i izumrli?! Pa sve svoje estrogenske žudnje, na surogat muškarca-ratnika, sportistu, treba usmeriti?! Da li je intelekt, internet, visoko školstvo i sve savremene mačo – tehnologije, dezertirao sve viteze, konjanike il’ poručnike iz srca i želuca naših muškaraca i u isprogramirane ih pretvorio?
Učipovane robote bez ijednog životinjskog nagona u sebi?! Bez ijednog primitivnog instinkta da ženu koja ga privlači, mimo premišljanja i kalkulacije, samo zgrabi i u svoje sedlo nabaci?!
Još samo sportisti, za loptom ženskog roda i imena, do zadnjeg bolnog  grča, trče! Do zadnje kapljice znoja, ne bi li je stigli...
Kako onda scenu monologa muškarca, koji o skijanju priča, iskulirati i o njoj ne premišljati? Taj, slutim nalik ratničkom, sjaj u oku koji dužice, kakve god da su, u adrenalinsko - crno boji! Modre, izubijane cevanice, guza od upale mišića tvrđa no ikad, od bljeska snega ispečene usne i  jagodice... Skokovi, kočenja, žičare, opasni rovovi!
Nijedna od reči sa pohotnim veze nema, a sve su same, strasni dodiri! Besomučna milovanja i razuzdana umiranja!

Da li se pod stare dane počet’ sportom baviti?



photo credit: Bojan Bem, Tereni

21. 3. 2014.

Muške ruke

















Zašto muškarci, uglavnom, drže da su žene debilne?
Da li smo se, večito pretvarajući u glupačice, tako dobro navežbale da smo i njih i sebe, u to ubedile?!
Nikada ne saznavši koren one urbane legende ili praznoverja,  u kojoj se muškarci, isključivo i obavezno, samo na glupe žene lože?!
Da mi je znati ko je prvi taj smradni i neistiniti trač, u etar preneo?! Mamu bi mu jebala...
Da l’ je pogani ženski ili nevešti muški jezik to, prvi smislio?! Koji god je, kasno je sada.

19. 3. 2014.

E, što nisam "Blic"?












19.03.2014






Kud baš da se potrefi na ovaj broj?!

Nekada moj omiljeni datum... Koji mi je, danas znam, preseo na više načina!
Pogotovo što me vratio na priču o mojoj drugoj tj. prvoj i najvažnijoj kući, Fondu za penzijsko osiguranje, u kome svečano, ove godine, navršavam trideset godina svakodnevnog  dolaženja u ovu zgradu, kojima sam, sve što imam u životu, stekla.

17. 3. 2014.

Dan posle





17.3.2014 godine.





Prođe još jedna politička ujudurma sa nemilim trošenjem para /kojih nema/, da bi mene, već umornu od besmislenog  zaokruživanja, naterali da ustanem, obučem se i u selo, na glasanje, krenem!


Držim  da je u politici isto kao u ljubavi!
Moraš posegnuti, priliku pružiti, iskreno verovati, dobrom se, najboljem, nadati;
„Možda nisu baš svi tako loši?! Možda je neko zeru srca za istinu i volju, sačuvao?!“

14. 3. 2014.

Majka i Kurva





















03.01.2014 god. u 13.45



8.

Vrzma se Ona po kući, sva je pogubljena. Počne nešto da radi na kompu, nešto od čega će sutra ‘leba kupiti ali ne ide joj.
Nervozno zabaci gavran kosu  ili ako je baš jako ljutita, ode u kupatilo, uzme onu pijačnu, ružnu gumicu, besno i nemarno zaveže rep, da joj ta kosa više ne smeta! Malo li je već stvari koje je jedu, koje joj ne daju da sedi sa mirom, da napravi dnevni plan rada i navežba da ga se pridržava, nego još i ta kosa koju bi sutra najrađe odsekla, ali...

12. 3. 2014.

Matematika i pijani ljubavnici

Sava Šumanović, "Pijani brod"





01.01.2014 god. u 23.20


6.




Ponovo ja sama.

Ovaj put ni nalik  pomenutim, prazničnim „sama“ .
Ova samoća je odmor od smeha, muzike, celonoćnog igranja i pevanja.

Bilo je noćas, u kafani, meni dragih ljudi. Neki me vole više, neki manje.  Neki samo kada su pripiti?!

9. 3. 2014.

Uplakana Nova godina


"Hladan zagrljaj smrti"




31.12.2013 g. u 17.56

5.




Poslednji dan je u ovoj, bar po broju baksuznoj,  godini.

Bila ja uspešna, sve je išlo lepo i lako.

Obično nasuprot uspehu,  sreća (čitaj „ljubav“) stoji!

Bar su meni tako karte podeljene?!


Uspesi mi solidno idu!
Ako se u to broje zarađeni i potrošeni novci, novi automobili, letovanja, skupe cipele i još skuplji parfemi...

Da li su uspeh položeni svi ispiti u prvom roku?

Il’ dokaz samoj sebi da mozak trošen ludačkim tempom u ovih četrdeset i osam, još uvek brzo misli?! Integrale i limese ponovo na tabli, kao nekada, radi? 
Statističkim verovatnoćama prvi put, svoj život u mojoj lobanji,  analizira...  
Ili baze podataka koje zadovoljavaju sve „normalne forme“, smišlja?

Mozgom se, očito, uspesi mere! A srcem sreća važe!

5. 3. 2014.

Muževi

photo: www.pressonline.rs







30.12.2013 g. u 22,00




Ej, nisam vam ovo ispričala!


Jutros rano ustala još pre 5. Kafa...
Malo popričala sa Njim...

E, da vidim šta ima na Fejsu?! Uđem ja, negde bilo 7.00, tako...
Pijem kafu, cunjam...
Op, vidim na mom profilu komentar moga druga Slavoljuba, na fotku sa Deda Mrazom koju sam i na profil nalepila!

Morticia Addams, kaže da je savršena, pa 'ajde reko’! Čitam njegov komentar na sliku : “Ti to ulovila muža?”

Stisnem zube, popizdim! Zašto svi misle da je muž premija?!
“O mamicu ti tvoju!"

Odem, obiđem ga, da ne bih lanula nešto, pa posle brisala. Vidim Mortiša je tu...

Italija i crvene haljine


Crvena haljina od lego kockica





29.12.2013 god. u 21.20











4.

Kada pišem nastavak, kao što je sada slučaj, prvo moram da sednem, “uđem” na Fejs, otvorim predhodni deo priče i čitam ga, pritom uočavajući gomilu propusta i grešaka:

“Bože, pa ja sam polu-pismena?!”, ličeći sebi na neke pisce blogova koje sam, tu kojekuda po netu, sretala – Em su deca, po slici im vidite, em su nepismeni?! Neki delimično, neki i potpuno.


Ovima iz “Google”-a bi bolje bilo da neki mehanizam za “obaranje” bloga na mrtvo, smisle.

Čim neko od vlasnika tog malog delića svemira i virtualne mreže,  napiše  “čak šta više” ili “sa ničim”, tog momenta ceo blog i pisca zajedno sa njim, najstrašniji moćni i neuhvatljivi mangup, programerski virus pojede!

Zato ja čitam i pregledam.

 “Ups, briši ove zareze silne, skraćuj ove predugačke rečenice! Bedan pokušaj da na Ivu ličiš?! Jer on u svojim dugačkima nije “jer” svako malo koristio?“

Njegove se milujuću jedna na drugu  naslanjaju. On od malih rečenica silne pravi, a ni veznike ni zareze nikada ne primećuješ? Čitaš i sve ti kao potok što nežno, dok teče žubori.

Na mome “jer” se i sama vazda slomim?!

Pa ih po tekstu vijam, brišem, sklanjam, lomim!

Dodjete na Fejs, zateknete me i mislite kako se ja silno po tuđim zidovima zabavljam? A ja samo čučim tamo jer svoje reči koje jesu sama “ja”, prepravljam. Da sve te “jer” bodlje poskidam, zaoblim se, smekšam i omekšam i u Botičelijevu milu devu se rečima, bar pretvorim.

Ne ide... Jer, kao što vidite, ostade... Pa još silnim uzvičnicima, do žileta, naoštren!
Zato se nikada nikome neću umiliti. I kao svaka prava žena, udvoriti, dodvoriti ili pod kožu uvući. Neće ljudi, lenji su i površni da bi malo ispod kože zagrebali i šta je iza svakog uzvika, otkrili?!
Nego, čim ga vide, odmah, uplašeno beže?

Zato bih se ja mogla ili trebala do jutra prepravljati i opet ne mogla celom svetu ugoditi.

Mogla bih to i ovde, u mom „Word”-u, koga sam na kraju nadmudrila tako što sam od mog, sećate ga se iz priče o laptopu, “supruga”, dobila tačna uputstva kako se sva ta pomagala vezana za rečnike, gase...

Ali,  više mi prija kada se pravim da sam čitalac. To je uloga koju više volim i bolje se snalazim u njoj. Distanciram se od sebe, čitam vašim očima... I polako dobijam sliku šta bih dalje mogla reći i nekako, vrludajući, dovesti priču do kraja.
Iako, ova na kraj ne sluti?!

Čitam priču “Minska polja i kožna bolest!” i  smešim se na nju jer tako se lečim od bola. Jedanaest, skoro dvanaest godina starog, dovoljno odstojalog i zrelog da bi se pominjao.


Jer, ja umem da volim kao luda... Do zadnjega daha snage i atoma volje.

Hm, da. Reč “voleti” je potekla od reči “volja”…

Voleti nekoga znači imati volju za njim! Sve dok imaš volje da ga gledaš kako uživa u fudbalu ne obazirući se na tvoju novu haljinu, dok ti ne smeta što redovno ostavlja dlake po kadi i celom kupatilu, sve dok imaš volje da mu kuvaš ujutro kafu, dok se on brije u kupatilu – voliš ga!

Toliko volim da me stomak boli neprekidno, uvek zavezan želudac u koji osim vode, kafe i cigareta ne mora ništa jestivo da uđe.

Bezglavo, da mogu sluškinja, robinja, kurtizana, naložnica, ljubavnica, drugarica, gejša, konkubina, drug iz osnovne, mama, tata, sestra… Da mu budem.
Jer kada volim, sve se moje energije sakupe u jednu, naprave ogroman vrtlog jednak onome što besni američkom prerijom, tornado koji nosi sve pred sobom.
U njemu se sublimišu svi moji životne sokovi i ja samo za ljubav živim!


Sve ja radim...
Sve kako treba jer sam jako odgovorna prema svojim obavezama i nema tu vrdanja!
Trči jutrom, dete u zabavište, posao, radim… Idem nazad, uz put po dete iz zabavišta, kući…
Pranje, peglanje, usisavanje, kuvanje…

Između dve ljubavne mine,  komercijala za mog kuma Svetislava – trčim po gradu, pravim ugovore i koješta za prodaju smrznute morske ribe?!

Imala sam ja tada mog prvenca, zver moju, ljubljenog “Yuga” ali sam sve pomenuto obavljala biciklom! U svrhu zategnute linije, koja mora biti tip-top!
Moj bajs i opleti po gradu!

Sve kao robot obavljam, funkcionišem kao da mi ništa nije, dočekujem i ispraćam profesore klavira i engleskog...
Jer ‘leba ako bude, bude... Ali dete mora da se obrazuje!

Na opšte zgražavanje mog tadašnjeg komšiluka, posebno gazdarice i stanodavke koja je bila neverovatno začuđena da ja perem veš na ruke i nemam televizor ali plaćam privatne časove?!

A kada je kišan i gadan dan, šaljem dete taksijem do škole koja je daleko, blizu... Eto, izađete kod “Grafike” na Futošku, desno dvesta metara... Pređete Vršačku pa još dvesta  do “Šampanjca” gde je škola…

Ja, prosto, imam svoje prioritete koji ne popuštaju ni pred kakvom krizom ili besparicom već se živi po devizi moje pokojne  nene, mamine majke:

“Ne živi dobro onaj ko ima para, nego onaj ko je naučio!”

Ta rečenica je osnovni i bazični ekonomski postulat na kome je stvorena, još uvek društveno nepriznata, grana ekonomije koja se bavi kućnim budžetom, njegovim suficitom po svaku cenu, nevezano za okruženje u kome se realizuje i nebitno je da li je na vlasti Tito, sloba ili neki od ovih novijih?!

Svi oni rade svoje, teraju celu zemlju u dug i ne deficit, nego jednu kompletnu propast, u jedan bankrot koji je valjda još jedino što može da nas osvesti i upozna sa svetom u kome živimo?! Oni, ili o ekonomiji zaista nemaju pojma ili se prave ludi jer ih zabole baš šta će sa Srbijom biti?!
Svi imaju račune po inostranstvu i uvek imaju gde da odu, daleko od mesta svoga zločina, a vi što ostajete, ko vam kriv?!


Tu ekonomsku veštinu je prvo učila moja majka od svoje, pa onda ja od njih dve i sve to dopunjeno znanjem moje bake, svekrve moje majke, Švabice tvrde i postojane koja je toj grani ekonomije dodala baš ono potrebno zrnce nemačke gvozdene discipline, a to je da u kući mora biti para do sledeće plate, pa tek kada ta “legne”, e onda se taj sačuvani deo bahato i neobzirno potroši, na bilo šta...
Na neki luksuz ili nešto preče.

I tako ja od rođjenja učim ekonomiju!

Uz sve prisutni paradoks u kome otac u kuću bilanse i završne račune donosi  a ja samo od mame učim sve što je i danas baza moga znanja o sprovođenju te nauke u delo!

Mlada sam ja i nezainteresovana za to, ne volim kada mi mama drži govore o tome, sve me to smara i zamara ali mi prija ona nenina rečenica, poslovica koja ima i svoju mlađu sestru: “Ne jede pitu onaj ko para ima, nego ko je naučio”!

Ona prva me fascinira sve vreme mog života, a čula sam je milion puta,  jer ima u sebi te dve reči koje me kopkaju, golicaju i sviđaju mi se:
“Dobro živeti” je sinonim za Fellinija, za Odri, za crno-bele Koko Šanel kombinacije koje idu samo sa njenim parfemom "No.5" i ni sa čim drugim, za tašne od jagnjeće kože, meke cipele i bisere.

“Tako volela da to jednoga dana sve imam i da živim u tom i takvom filmu.”


Tu ima jedna zanimljiva stvar.
Sve sam ja to znala i kada sam se udala, vodila kućni budžet, brinula o svemu vezanom za kuću jer moj Bata za te, ovozemaljske rabote, nije davao pet para!
On živi u svom svetu muzike. Svira, piše note za horske kompozicije koje posle izvode njegovi đaci u gimnaziji i ne haje ni za šta!

Donese  mi celu platu kada je dobije:
 ”To ćeš ti, Bubo, bolje od mene znati!”
Setim se da mu ponudim džeparac  jer on sam ne bi tražio nikada i kažem mu da je sramota da na posao ide praznog novčanika?! A on ni za to ne haje.

Išlo je to meni nekako, ali…

Tek nakon smrti moje majke, ta moja 38-ogodišnja želja i potreba za ostvarenjem te dve reči, za tim lepim i slatkim životom prepunim detalja, haljina, rukavica i svega toga meni važnog i bitnog da bi život bio “dobar”, reinkarnirala se u meni i nekako iz duše moje majke, sva prešla u mene i zaposela me skroz!

Od onda više ne mogu da se od nje odbranim! Tada sam na te svoje male, sićušne, dotadašnje prioritete kao što su dobre naočare protiv sunca, visoke potpetice ili lepe čarape, dodala gomilu novih o kojima do tada nisam nikada ni razmišljala.

Oni koji me poznaju duže, a pažljivi su posmatrači, sigurno su primetili na meni tu promenu, taj trenutak kada sam se ja pretvorila u jednu potpuno drugu osobu, nekoga ko ima stila i tačno određeni koncept šta, kada i kako treba obući ili obuti?!

Tada sam počela da nosim crvenu boju, ali samo kao detalj!

Imam samo jednu crvenu haljinu, svilenu, kupljenu za doček neke Nove godine, valjda ’10-e, koju sam kupila misleći da će mi možda tada, poći za rukom da se ostvari ono, mislim italijansko sujeverje jer sam ga od njih prvo čula, da se u Novogodišnjoj noći obavezno oblači crveni donji veš i onda će vam ta, tako dočekana, godina doneti sreću u ljubavi!?

Svih predhodnih godina bavila sam se samo vešom ali sam tada odlučila da napadnem sudbinu žešće, pa na taj veš, dodala i haljinu iste boje, za koju mislim da je, nošenu vihorom revolving kartice na kojoj stalno plaćate samo kamatu i neki jadni deo glavnice, i dan- danas otplaćujem, jer je bila krvavo skupa!

No, kao i do tada, ništa se desilo nije! I što se mene lično tiče, ja sam sa tim sujeverjem završila.
Čast Italijanima, obožavam ih i volim! Divim se njihovoj modi, dizajnu, arhitekturi, gradovima, posebno hrani sve počasti, klanjam se… Ali ta vam o vešu, ne pije vodu?!


Samo detalj crvene, omiljene boje moje majke, nekako me podigne i od svakog sumornog i dosadnog dana, napravi neku zanimljivu epizodu.

Kada me pitaju zašto volim crveno, kažem da ga nosim u znak žalosti za mojom majkom. Moja tuga za njom ne može da se ožali nikako, ni sa čim, ni plačom, ni krikom…
Samo može da traje u svakoj crvenoj koju vidim i koju na sebe stavim... Samo tako moja mama i dalje živi kroz mene.

Tako treba i da bude – zaslužila je od mene da bude besmrtna.

“Mama, još samo da mi Bog podari jednu unuku, sa očima moga sina... Da je dočekam i stignem da joj ispričam sve o tebi, o tome šta si nam u amanet ostavila i tako ti omogućim večnost kroz tvoje praunuke.”

Isterujem se sa Ministrom finansija svako malo.
On stegne,ne pušta!

Ja grcam, davim se, imam tri kredita, ali ne dam se ni ja!
"E nećeš Boga mi,  meni stati na kraj!"

On smanji plate, ja kupim “Sony”; On ukine regres i topli obrok, ja u Tunis na letovanje; On uvede PDV, ja pravim kuću!
I tako stalno…

Ta naša igra je bezgraniča i bez kraja... I uvek on gubi!
Da ne ureknem, do sada je tako bilo?!

I poslednji udarac koji je podlo zadao, a to je najava smanjenje plata u Novoj, 2014. godini od 30% rezultiralo je mojom kupovinom bunde od nerca o čemu već bruji ceo Fond – bla, bla...
Čak su me i iz Direkcije Bg. zvali da pitaju dal’ je to istina?! (Znači, ljudi su stvarno neobjašnjiva pojava.)



Čitam  te objave, priče pod “Hrastom” i mislim o toj ženi koja stvarno nije baš sva svoja?! Nikoga ne mogu od pisaca da se setim, ko je baš i samo svoj život doslovce pričao.
Naravno da su im sva dela njihova deca, njihov um i svaka priča krcata njihovim iskustvima, ali ovako nešto još nisam čitala?

Volim ove reči, volim što ovo pišem... Kao što sam volela i neke muškarce u mom životu, volim bezglavo i mislite poludećete od toga koliko ste opsednuti, ali ne?!
Sve i dalje ide normalno, sve teče ustaljenim tokom... Obaveze, fakultet, recepti koje šaljete nekome na drugi kraj sveta…


Baš takva, na granici ludila i zdravog razuma, ljubav ne boli.

Od nje se, kako se rodi u sekundi, blista kao zvezda i sija nemerljivo, isto tako ozdravljuje brzo. Naučila sam to  i zato smem da joj se prepustam, hrabro i bez straha  jer znam sebi leka, isprobanog više puta!

Osetim li da taj “moj neko”, centar onog vrtloga, gubi interes za moju dušu, gubi volju za mnom…

Počinjem da se gasim... Gasi se snaga koja me pokreće i ja školski, po receptu Dr. Zorana Milivojevića, za 40 dana to odbolujem, od-tugujem, o-tplačem…
Izlaz iz mraka od boli našla sam prvi put na onoj mapi koju mi je Korto Malteze, veštom rukom moreplovca crtao, ostavljajući mi tajne znake i simbole koje samo ja znam da čitam i tumačim.


I život ide dalje.