17. 7. 2014.

Srbija, Maćeha




Nemam običaj da pišem kada sam besna. Ovo je presedan! 

Ako izuzmemo jednu objavu na mom Fejs-zidu od zimus, u kojoj sam u sekundi, kao furija besna,  napisala molbu našim sunarodnicima,  komšijama i susedima od ’90-ih, izbeglicama iz bivše mi Jugoslavije, moje jedine prave domovine, o ponašanju i jeziku u Vojvodini?!  Tj. u Novom Sadu i okolini!

Držim ja njima kratku, ali jetku vakelu!
Bila sam vrlo fina i pristojna u svemu!  Samo sam ih zamolila da nam se oni sada, kao mi njima nekada, nađu u nevolji i pripomognu nam!
Mi smo njima pomogli da se ponovo skuće i okuće, pozapošljavaju i sebe i svoju decu. Bili smo baš fer i okej?! Zar nismo?!

Samo ruku na srce stavite... Znaćete odgovor!

6. 7. 2014.

"Dolce Vita" ili priča sa 5*





Danima mi se već mota po glavi jedna naša, prelepa a opet preteška srpska reč!

I ja kao i uvek, isto radim. Sve je teram od sebe, kosom odmahujem! Rukom je, kao dosadnog i upornog komarca, moje krvi željnog, rasterujem!
„Aman, okani me se?! Hoću o nečem lepom misliti!“
Ne vredi... Danima je već tu. Vuče se za mnom kao avet. Rešim sada, malo pre, da je pustim!
„’Ajde, majke ti da vidim šta ti imaš da kažeš i ispričaš! O čemu bi ti?“