Sa Gospodom je, zapravo, jako dobro stajala. Sa
njim je imala najravnopravniji skor u toj trci zvanoj ‘Život’, ili ‘Čistilište ispred Pakla i Raja’. On je
bio najpošteniji igrač, oličenje fer-pleja i otvorene borbe prsa u prsa. On
nije varao, klimajući glavom sa osmehom, na njene želje, koje je naglas tražila
ili molila! On jedini nikada nije lagao ili joj se podsmehivao! Samo Gospod ju
je poštovao i voleo...
Nikada nije tačno znala šta je pod tim imenom
podrazumevala? Na šta se On, njen prvi jutarnji sagovornik poslednjih 20-ak
godina njenog života, svodio? Šta je i ko je bio? Doduše, retko se to i pitala.
Nije joj bila važna definicija njihovog odnosa, formalna, religijska ili
pravna... Bolelo ju je uvo! Bitno je bilo da se sa njime piju jutarnje kafe, da
se sa njim, prvim, jutrom razgovara. Svode računi i prave bilansi. Kuju planovi, pričaju želje il’ maštanja. Njemu se, ranim zorama, plače i psuje
krvava majka poslednjim ljubavnicima što su joj po srcu rovarili, bezosećajno
je zavodeći i navodeći na pogrešan put... Onda bi mu šmrcala, žalila se da je
zalutala, sumnjajući da treba da skrene ‘levo, kod Albukerkija’ i da bi se
crtani film što ga je trenutno igrala, potpuno drugačije nastavio!
Ali, On je vrlo dobro znao da joj je sam, sve
te silne zamke i postavljao!
Režirao čitav scenario, sačinjen od slučajnih
susreta, spontano razmenjenih brojeva telefona, neobaveznih kafa... Ona pojma o
svemu tome nije imala. Ništa tu nije bilo do nje, bila je potpuno nevina u
celoj igri. Išla srcem, glava u pomijama! Podmetala drugi obraz, kad bi po
prvom obrazu dobila. Sve je On to smislio, vodio je kao na uzici vezanu... A
ona ga samo poslušno pratila.
Tako bi mu se uz kafu, svako jutro, ispovedala.
Pošteno je igrao, zato ju je uvek pažljivo i
netremice slušao. Bila je brbljivica, ali to samo njemu nije smetalo. Čak ga ni
njene suze nisu provocirale, jer znao je da su joj preko potrebne. Da samo one
mogu da izleče nevolje i njihove posledice, što ih je On smeštao.
Često ga je izazivala tražeći od njega da joj ispuni
još samo onu ‘Listu želja’ koju je smislila za ovu treću trećinu života, za
starost. Iako, lista je bila skromna – Od vožnje motorom do letenja padobranom,
sa ponekom koja je bila nevaljala i bila samo za njegovo uvo.
“Ništa te ne košta da mi to ispuniš, pa i luđe situacije si mi
nameštao!”, kroz suze i srkute kafe bi ga čikala.
On je uvek samo ćutao. Puštao je danima da mu
postavlja ista pitanja, da pričajući naglas sve svoje nedoumice, sama dođe do
rešenja. Uvek joj je davao i previše vremena.
* * *
Ili je vremena, zapravo, bilo premalo? Nikada
nije bila sigurna. Zapetljavala se u tim njegovim sjajno postavljanim zamkama,
vrludala, klizala, prilagođavajući se scenama u kojima je igrala, vazda
nesigurna da li će se sve rasplesti pre kraja? Pre nego se umori od čekanja...
“Samo ne
dozvoli da umrem neodgovorena”, obećavala bi mu partnerstvo do groba!
Jer, sjajno je režirao, a ona ga u stopu pratila!
Nameštao bizarne felinijevske scene sačinjene od ovalnih stolova, prašnjavih
gitara zapuštenih žica, šarolikih, očiju razrogačenih, radoznalih, malo joj
poznatih lica razmeštenih unaokolo tih novih joj prostora, gde ju je na onoj
uzici dovodio. I, iako scenario nikada pre tog časa, nit’ vidla ni čula, sve je
odlično igrala!
Eno, neki dan je naterao da glumi devojčicu...
Bez ikakve najave, samo joj je dao 20 kilograma
manje, obukao je u haljinicu, našao joj simpatiju, isto dečaka... Sve kao
nekada, dok o filmovima ništa nije ni znala. Ista čežnja, ljubavne cedulje kradom
ubačene u njegove džepove, čekanje da vam se pogledi negde i nekada sretnu;
Trnci pod kožom, jer su međusobni dodiri odlagani mesecima... Savršeno!
Znao je i On da je sve dobro uradila. Da nigde
nije omašila. Ali je, samo iz inata činilo joj se ovaj put, udario klapu i
proglasio rez! Pogasio reflektore, razjurio statiste i ostavio je na sred scene
samu! Da se smrzava, onako u haljinici, bosonoga, raščupana i razmazane maskare
od poslednjeg plakanja.
*
* *
Jutros je pred njime, uz kafu, merila temperaturu.
33,7 Celzijusa?!
“Jebo
te, pa ja de fakto, umirem!”, kukala je.
Znao je da je kriv. Zato je jutros bio
blagonaklon, nežan i pun razumevanja. Pun ljubavi i saosećanja. Prilika koja se
nije smela propustiti prosto se sama ukazala:
“Molim
te, sledeći put da se igramo bar negde u toplijim krajevima!”
Možda ju je hipotermija slomila, ali joj se
učinilo da je odobravajući klimnuo.
Нема коментара:
Постави коментар