24. 4. 2014.

Ja i ISO










Ili... 

ISO i ja






20.28 h.



Da li ću, uopšte, umeti i moći da sročim večeras sve ove haotične misli koji mi glavom kolaju? Bezbroj pitanja na koje nema odgovora! 
O kurvama, izgubljenoj generaciji, Selimoviću ili, sa knjigama dočekivanim, zorama?! O detinjstvu, lepoti, nekim dragim ljudima ili nezapamćenim bolima?!
Ili...
O pravim razlozima i porivima koji su naveli moje kolege na taj odlučan potez zvani „štrajk“ u Fondu PIO. (Ovu skraćenicu već tako lako, po refleksu, kucam, da posle svega (ne znam čega?), ’ladno mogu za sekretaricu ili daktilografa da me uzmu.)
Ako do tada „živa reč“ medju ljudima, kolegama i saradnicima, uopšte bude postojala?
Jer kako je sa uvodjenjem ovih famoznih, ISO standarda u našem Fondu krenulo, za koju godinu niko više ni sa kim neće ni razgovarati?! Samo ćemo se mejlovima sa gotovim, polu-popunjenim obrascima pravljenim za retarde koji samo znaju da u „kućice“ za to predvidjene, svoje ime, prezime, poneki datum i krstiće u poljima sa kojima se slažu, popune!

Crk’o vam je štampač? Nikakav problem! ISO je već to rešio!
Na raspolaganju su vam dve opcije:
Ako ste školovani za kompove ili imate urodjeno dobru logiku, na našem „portalu“, koji uzgred, ima sjajno uradjen korisnički interfejs (?), maksimalno prilagodjen potrebama prosečnog državnog službenika, pronadjete obrazac koji ima vrlo neobično, od nasumičnih slova i brojeva, krojeno ime. Zatim ga...
I tu opet imate dve opcije:
Ili ga otvorite u pdf formatu, „skinete“ ga, odštampate i popunite! (Što je u vašem slučaju nemoguće, jer upravo je crknuti štampač i uzrok svog ovog jada.)
No, postoji ta druga opcija:
Kažu da ona postoji, ali nisam se lično u to uverila. Naime, postoji i format u „Wordu“ koji tamo, na licinom mestu, možete popuniti, pa „sejvovati“, i na mejl „nakačiti“! I nekome, za koga još nije tačno utvrdjeno ko je, to poslati!
Druga:
Daleko humanija, po meni, opcija je da pozovete kol centar za prijavu kvara?!
Za koju godinu će se na taj broj javljati neki ušnirani robot...  Za sada je to još uvek čovek, koji onda umesto vas, na vaš usmeni diktat, popunjava pomenute kućice! Pa ga on i šalje dalje.

U ona stara, sretna vremena, na čiji pomen se moje mladje kolege, uglavnom, sprdaju, to je sve lakše išlo. A ni ne krivim ih što se sa tom nostalgičnom pričom ismevaju, jer nikada je videli ni doživeli nisu! Počeli su da žive život u 21-om veku, bez nasledjenih lepih tereta koje nosimo mi što smo i dvadeseti grickali i u njemu uživali. Dok smo mi o Vudstoku, već davno prošlom, pričali i maštali, oni se tek rodili?! Nikada crveni, onaj najvredniji  što sva vrata otvara, pasoš nisu videli?! Nikada, potpuno slobodno, nasmejano i opušteno, u sred parka u Osijeku na klupama nisu spavali,  čekajući autobus koji na sjajan koncert u Budimpeštu vozi! Kampovali na hrvatskim otocima u društvu zanosnih Čehinja, pohotnih Madjarica, feminiziranih Slovenki i pegavih Engleskinja, sporazumevajući se na svim mogućim svetskim jezicima – usnama, dodirima, poljupcima?!
Retki su tada bili oni koji su engleskim vladali...

Kako da nam se onda u lice ne nasmeju?! Kako da veruju u tu bajku o vremenima kada se do najlepših stvari dolazilo bez dinara u džepu! Sve što je bilo važno i vredno uživanja, bilo je besplatno!  Prijatelji, knjige, ljubav, noći uz muziku...

U ta lakša vremena, ja bih mog kolegu sa prozora spazila!
„Ajde, života ti dodji gore! Ovaj opet crk’o! A znaš da bez njega ne mogu!“
On me od dole, sa rukom naslonjenom podno čela kod obrva, skrivajući se od sunca, polužmureći gleda:
„Ako vodiš na pivo posle posla, eto me odma’!“
Za par minuta stiže sa šrafcigerom u rukama?!
„Ne brini, će bude rešeno!“

Jebi ga, došla druga vremena! Umesto alata, sada u rukama papire nosi!
Gornja polovina tog papira su kućice koje smo mi, oštećene stranke u postupku popravke, već sami, ili uz pomoć kolege iz kol centra, popunili. Na donjoj još zvrje prazne... Te su majstorove!

Dolazio on već par puta. Svaki put, uredno je sve krstiće na mesto stavio. Dijagnostikovao kvar i obeležio polja sa mogućim opcijama koje je u cilju popravke, izveo. Ja svojim potpisom overila i potvrdila da je on na mestu kvara bio, i sve to poradio.

*Znate li onu priču o čoveku što je pšenicu u mlin nosio?
Vraća se on kući iz mlina, i sa vrata viče:
„Pa ženo, ’lebac mu jebem, kako si onaj džak sa žitom onako vezala?!  Sto puta sam ga na putu do mlina ponovo vezivao!!“*

Treći put majstor kaže da je on sve lekove isprobao, da će sve ove obrasce sa popunjenim potrebnim poljima, proslediti na višu instancu, koja je nadležna za rešavanje takve vrste problema!?
Četrdeset dana dajemo štampaču, a još nismo ni dokučili koja je instanca u pitanju.

Ja nisam neko ko je protiv progresa!! Nemam ništa protiv procedura i standarda! Da me ne shvatite pogrešno?!
Ja se samo jednoga bojim.
Da će ovi moji, po starom srpskom običaju da se iz svega dobrog  samo najgore uzme i iskoristi, čitavu tu naprednu i pozitivnu stvar koju standardizacija, sama po sebi, može da donese, natraške izokrenuti i samo kao podršku lenjosti i neodgovornosti, predstaviti!
I tako ćemo sve dublje u tugu i očaj, tonuti. Sve ćemo dalje jedni od drugih biti...
Bez prilike da se sretnemo, po ruci dodirnemo...
Koristićemo samo obrasce kojima ćemo podvlačiti hijerarhijske razlike medju sobom.

Zna se čije su kućice dole, a čije gore?! Zna se ko vedri, a ko oblači?!

Pivo posle posla će nam Vudstok postati...





 photo credit: http://commons.wikimedia.org/

Нема коментара:

Постави коментар