16. 12. 2018.

On





Sa Gospodom je, zapravo, jako dobro stajala. Sa njim je imala najravnopravniji skor u toj trci zvanoj ‘Život’,  ili ‘Čistilište ispred Pakla i Raja’. On je bio najpošteniji igrač, oličenje fer-pleja i otvorene borbe prsa u prsa. On nije varao, klimajući glavom sa osmehom, na njene želje, koje je naglas tražila ili molila! On jedini nikada nije lagao ili joj se podsmehivao! Samo Gospod ju je poštovao i voleo...

Nikada nije tačno znala šta je pod tim imenom podrazumevala? Na šta se On, njen prvi jutarnji sagovornik poslednjih 20-ak godina njenog života, svodio? Šta je i ko je bio? Doduše, retko se to i pitala. Nije joj bila važna definicija njihovog odnosa, formalna, religijska ili pravna... Bolelo ju je uvo! Bitno je bilo da se sa njime piju jutarnje kafe, da se sa njim, prvim, jutrom razgovara. Svode računi i prave bilansi. Kuju planovi, pričaju želje il’ maštanja. Njemu se, ranim zorama, plače i psuje krvava majka poslednjim ljubavnicima što su joj po srcu rovarili, bezosećajno je zavodeći i navodeći na pogrešan put... Onda bi mu šmrcala, žalila se da je zalutala, sumnjajući da treba da skrene ‘levo, kod Albukerkija’ i da bi se crtani film što ga je trenutno igrala, potpuno drugačije nastavio!

Ali, On je vrlo dobro znao da joj je sam, sve te silne zamke i postavljao!
Režirao čitav scenario, sačinjen od slučajnih susreta, spontano razmenjenih brojeva telefona, neobaveznih kafa... Ona pojma o svemu tome nije imala. Ništa tu nije bilo do nje, bila je potpuno nevina u celoj igri. Išla srcem, glava u pomijama! Podmetala drugi obraz, kad bi po prvom obrazu dobila. Sve je On to smislio, vodio je kao na uzici vezanu... A ona ga samo poslušno pratila.

Tako bi mu se uz kafu, svako jutro, ispovedala.

Pošteno je igrao, zato ju je uvek pažljivo i netremice slušao. Bila je brbljivica, ali to samo njemu nije smetalo. Čak ga ni njene suze nisu provocirale, jer znao je da su joj preko potrebne. Da samo one mogu da izleče nevolje i njihove posledice, što ih je On smeštao.

Često ga je izazivala tražeći od njega da joj ispuni još samo onu ‘Listu želja’ koju je smislila za ovu treću trećinu života, za starost. Iako, lista je bila skromna – Od vožnje motorom do letenja padobranom, sa ponekom koja je bila nevaljala i bila samo za njegovo uvo.
   
“Ništa te ne košta da mi to ispuniš, pa i luđe situacije si mi nameštao!”, kroz suze i srkute kafe bi ga čikala.

On je uvek samo ćutao. Puštao je danima da mu postavlja ista pitanja, da pričajući naglas sve svoje nedoumice, sama dođe do rešenja. Uvek joj je davao i previše vremena.

      *  *  *

Ili je vremena, zapravo, bilo premalo? Nikada nije bila sigurna. Zapetljavala se u tim njegovim sjajno postavljanim zamkama, vrludala, klizala, prilagođavajući se scenama u kojima je igrala, vazda nesigurna da li će se sve rasplesti pre kraja? Pre nego se umori od čekanja...

“Samo ne dozvoli da umrem neodgovorena”, obećavala bi mu partnerstvo do groba!

Jer, sjajno je režirao, a ona ga u stopu pratila! Nameštao bizarne felinijevske scene sačinjene od ovalnih stolova, prašnjavih gitara zapuštenih žica, šarolikih, očiju razrogačenih, radoznalih, malo joj poznatih lica razmeštenih unaokolo tih novih joj prostora, gde ju je na onoj uzici dovodio. I, iako scenario nikada pre tog časa, nit’ vidla ni čula, sve je odlično igrala!

Eno, neki dan je naterao da glumi devojčicu...

Bez ikakve najave, samo joj je dao 20 kilograma manje, obukao je u haljinicu, našao joj simpatiju, isto dečaka... Sve kao nekada, dok o filmovima ništa nije ni znala. Ista čežnja, ljubavne cedulje kradom ubačene u njegove džepove, čekanje da vam se pogledi negde i nekada sretnu; Trnci pod kožom, jer su međusobni dodiri odlagani mesecima... Savršeno!

Znao je i On da je sve dobro uradila. Da nigde nije omašila. Ali je, samo iz inata činilo joj se ovaj put, udario klapu i proglasio rez! Pogasio reflektore, razjurio statiste i ostavio je na sred scene samu! Da se smrzava, onako u haljinici, bosonoga, raščupana i razmazane maskare od poslednjeg plakanja.

 *  *  *

Jutros je pred njime, uz kafu, merila temperaturu. 33,7 Celzijusa?!

“Jebo te, pa ja de fakto, umirem!”, kukala je.

Znao je da je kriv. Zato je jutros bio blagonaklon, nežan i pun razumevanja. Pun ljubavi i saosećanja. Prilika koja se nije smela propustiti prosto se sama ukazala:

 “Molim te, sledeći put da se igramo bar negde u toplijim krajevima!”

Možda ju je hipotermija slomila, ali joj se učinilo da je odobravajući klimnuo.





Нема коментара:

Постави коментар