12.42 h.
Neću
dugo, majke mi!
Samo
reč, dve o programerima...
Nikada
o njima nešto posebno nisam mislila. Svet kao i svaki drugi.
Ako
izuzmemo činjenice da sam još u srednjoj školi informatiku učila, u jednog
programera bila smrtno zaljubljena (a i dan – današnji ga volim), nešto oko
toga studirala i mozgala, i ceo radni vek se sa njima petljala, o njihovim glavama a
pogotovo, srcima, pojma ti ja nemam?!
Niti
ja, do danas, ikada o njima bilo šta dumam. Rade
ljudi pos’o, k’o i svi drugi?!
Kao
lekari, učitelji, pekari ili bankari... Svoj
zanat u prstima i vijugama drže, zaradjujući obične novce... Sve
k’o mi ostali!
Pijuckam
kafu, malo pre. Kao
i uvek, pepeljara levo, jer mi je ta strana slobodnija, a šolja desno od kompa u
čiju sam se utrobu, opet kao zimus, ugnjezdila. Cunjam
po netu...
Čitam
blogove, obilazim prijatelje na Fejsu, ponešto im dobacim, ’rvem se sa sporim
internetom:
„Jeb’o
ga ko ga izmislio?!“, besno pepeo otresam.
I
onda ih se setih! Ajde rek’o da nakuckam nešto u njihovu čast!
Tolike
godine se družimo, znamo, saradjujemo i krbamo, da je krajnje vreme da ih
pomenem.
Sve
njih koji su mi sumanute i nemoguće želje ispunjavali!
U
ona sretna, slobodna vremena pre ISO-a, kada
si svoje ideje mogao realizovati i ostvariti, kada su nadredjeni podsticali
kreativnost i svaku inovaciju, oni su sa mnom kosti lomili!!
Još
’90-ih ja hoću program u DOS-u, koji knjiži umesto mene! Crkla, pukla, al’
imati ga moram!
Naprave
mi!
Hoću
da se elektronski plaća?!
Ispune
mi!
Hoću
da sve penzije „na dugme“ idu?!
Stvore
mi!
Hoću
„šiti, piti i francuski govoriti“?!
Izmisle
mi!
Ali, ja hoću i aplikaciju koja neku gomilu fajlova u sebe uvlači, pa nešto sabira,
oduzima... Na kraju i poredi veličine koje dobija i razlike medju njima, na
prava mesta smešta, pamti...
Pa
ih sutra ponovo na svetlo dana, vadi?!
Ma
nema problema! Ako treba, oheklaćemo je!
I
kako posle svega, mogu da ih ne volim?! Kako u pričama da ih zaboravim?! Više
su mi nego ljubavnici neki, činili! Mnoge mi velike probleme rešili!
Negde
na trećem gutljaju smeše sa mlekom, sine mi!
Nema
težeg posla od programerskog?!
Mislim
tu naravno na prave macane, koji čitavu pizdariju u glavi, pravilno složenu,
savršeno uklopljenu i jasno kao sliku, vide i osećaju! Oni
što je od prvog krstića do kompletno vezenog stolnjaka, u tastaturi imaju. Oni što priču od početka do samoga kraja,
čitaju i znaju! Mene
i moje reči, u prohteve pretvorene, razumeti, pa isprogramirati, sa bazom i
korisnikom sve lepo uvezati i na server smestiti!
Svaka
čast, skidam kapu!
Macani,
da bi to bili, moraju puno toga znati! Jer
se ovi kao ja, sa prohtevima i nemogućim željama, samo preko puta njih, za
stolom gde se razgovara, neprekidno smenjuju!
Pravite
softver za privatnu kliniku?!
Gomilu
podataka o medicini morate, hteli ili ne, naučiti!
Fiskalna
kasa u apoteci uvezana sa programom koji knjige vodi?!
Za
lekove nikada, do tada, niste ni pet para davali.
Program
koji opslužuje sednice Skupštine?!
Bole
vas za politiku, ni na glasanje već godinama ne idete, ali sada ćete sve o kvorumima, broju poslanika, ko kada glasa i prebrojava, koje dugme stiska...
Sve
ćete naučiti.
Krojački
salon hoće nakindjuren sajt, koji prkosi svemu onome što ste učili o web
dizajnu?! E,
ako do sada niste suknju od haljine razlikovali, prilika je prava da i to
savladate!
Starleta
vas, primamljivo i neodoljivo privlačno plati da joj administrirate sve profile na više svetskih jezika po društvenim mrežama... Da ih sjajno, blistavo održavate i umesto nje, gramatički ispravne rečenice obožavaocima ostavljate?!
Ne
znate ko je Šako?! Boga mi, sada ćete saznati!
Knjigovodja
će vas iz gaća istresti, dok sve o bilansu ne budete nabiflali! Jer samo tako dobar program za tu
komplikovanu materiju, možete smisliti! Vazda
rešenja za razne muke iznalaziti!
Treba
za to pametnu glavu imati!
Možda vama sve ovo izgleda kao pohvala ludosti, ali...
Bravo majstori!
Нема коментара:
Постави коментар